Čitajući pred nekoliko dana tekst jednog domaćeg portala o derutnom stanju starog grada Počitelja, te vapajima njegovih preostalih stanovnika između kojih je i slikar svjetskog glasa, Safet Zec, da nadležne institucije nešto učine po pitanju očuvanja ovog velevažnog spomenika kulturno-povijesne baštine, ne mogahu se a ne sjetiti još jednog, pa i deset puta derutnijeg spomenika kulturno povijesnog naslijeđa, od Počitelja udaljenog tek nekoliko kilometara bliže moru.
Počitelj i Hutovski grad, poznatiji kao Hadžibegov grad, nalaze se na listi Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika kao zaštićeni nacionalni spomenici BiH.
Hutovski je grad na ovu listu dospio još 2004.-e kada je Komisijom predsjedao sada već pokojni Dubravko Lovrenović. Od donošenja ove odluke i njezina izlaska u Službenom glasniku, pa do dana današnjeg, rujna 2017. po pitanju zaštite ovog prevažnog spomenika kulture, ali i povijesne čizme Osmanskog carstva na prostorima jugoistočne Hercegovine nije učinjeno ništa.
Ne čudi za Federaciju, čude domaći
Iako se iz same Odluke daju iščitati neke obveze koje je Vlada Federacije bila dužna i jest dužna povući kako bi se Hutovski grad očuvao, a onda i kulturno-turistički valorizirao, u pogledu osiguranja različitih mjera za zaštitu, prezentaciju i konzervaciju ovog nacionalnog spomenika, nije nam poznato je li ikada u posljednjih trinaest godina išta učinjeno. Moramo priznati, čudno, s obzirom na Osmansku tradiciju koja se njeguje u Federaciji.
Ništa manje ne čudi i odnos domaćih vlasti u Neumu po pitanju sustavnog propadanja ovog nezaštićenog zaštićenog kulturno-povijesnog dobra na teritoriju Općine. Čudi i činjenica da je prije par godina upravo Općina osnovala Razvojnu agenciju NERA-u koja bi upravo trebala pokretati inicijative za valorizacijom ovakvih dobara, no u dvije-tri godine njihova postojanja, ne znamo jesu li se ikada oglasili i pokušali nešto poduzeti. Ako jesu, moj grijeh.
Pa sve i da se vlasti nastoje opravdati strašnim zulumom i strahovladom koju zaveo Mehmed Beg Rizvanbegović, poznatiji kao Hadžibeg, a koji stolovaše na Hutovskom gradu do svoje nasilne smrti 1832.godine, kako neki kažu od bratove ruke, opravdanje im ne stoji.
Hutovski grad ima ogromni potencijal. Turistički prije svega. U ljetnim mjesecima dnevno prođe i na stotinu automobila prometnicom tik uz koju stoji utvrda najmlađe u BiH, Hutovske kapetanije. Domaći a i strani turisti kojih je u Neumu sve više, a koji malo po malo počinju istraživati bogato zaleđe ovog primorskog kraja, ne mogu se a ne zapitati što predstavlja ovo kameno zdanje.
Iako se, kako kažu priče, Hadžibeg bavio i astronomijom, pa i astrologijom i vračarstvom pa je prilikom nekakve najezde zmija jednim abrakadabraka potezom istjerao sve zmije iz Hutova zbog čega do dana današnjeg nitko ne vidjaše zmije na Gradu, do same utvrde i jezivih tamnica Hadžibega Rizvanbegovićateško se probiti.
Na Hadžibegovim temeljima učiti djecu o boljoj budućnosti
Priča o Hadžibegu je priča na kojoj se nakon svih loših stvari koje nam je priuštio, danas, sa povijesnim odmakom može izvući i nešto dobro, no zbog nemara i manjka jednog apsolutnog osjećaja za nekešire interese od onih uskogrudnih, kamen grada u kojem je stolovao i koji svjedoči o jednoj povijesti prije svega, jednostavno nestaje pred našim očima. I to doslovno, jer javna je tajna da se kamen sa zidova i podzida oko utvrđenja, danas opušteno krade i tko zna gdje sve ne ugrađuje. Je li te ljude briga iza što?
Na nebrigu Vlade Federacije za krajnji jug, na jugu su već navikli, pa da je drugačije, do Hutovskog bi grada vodila suvremena prometnica sa dva traka umjesto današnjeg kozjeg puta. No više zabrinjava pomanjkanje interesa domaćih vlasti za valorizacijom ovog spomenika.
Hadžibeg je u Hutovu ostavio biljeg jednog vremena, nimalo lakog. Vremena gušenja različitim nametima, glađu i kršenjem sloboda katoličkog puka koji je tu vjekovima obitavao i najednom postao robom na svojoj zemlji i kmetom tuđincu. I baš zato, da se takva vremena nikada ne ponove, na našoj je generaciji bilo, onoj prvoj slobodnoj nakon svih povijesnih utega, da se ovakav spomenik kulture i povijesti obnovi i da na temeljima njegovih zidina vlastitu djecu učimo o važnosti čuvanja identiteta i u najtežim okolnostima, a strane turiste o povijesti koju ne znaju ili je nemaju gdje čuti.
Jednom davno, ovdje stolovaše zli beg Hadžibeg, čovjek koji je katolike svoje hutovske kapetanije tlačio, ugnjetavao i gazio, a usmene priče svjedoče, i nabadao na kolce a mlade djevice „kušao“ prije njihovih muževa prve bračne noći. Sve samo zato što su živjeli pod znakom križa i što su u njegovoj glavi prevladale lude i izopačene nad normalnim idejama.
O njemu ćete rijetko naći pisani spomen jer ga se ni njegovi ne vole sjećati, no okrutnost Mehmed age Rizvanbegovića i sada živi u mentalitetu ovdašnjeg naroda.
Mrtvljenje koje traje do danas
Nikola Nino Buconjić, kroničar povijesti neumskog kraja jednom je zabilježio kako su Turci, svjesni slabljenja svog nekoć moćnog Carstva, nakon sile počeli primjenjivati neke druge metode. Uvidjevši kako će bez kršćana i ovaj dio njihova carstva dodatno gospodarski oslabiti, umjesto batine i strahovlade, kršćane, a sa osobitim naglaskom na katolike koji su im bili poseban trn u oku, počeli su umrtvljavati. Glađu i pukim preživljavanjem oduzeti im volju za političkom i socijalnom borbom, a porušenim ili krajnje derutnim crkvama i manjkom svećenstva ostaviti ih bez duhovnog uporišta i autoriteta. Obezglaviti ih i umrtviti.
Ono što su Hadžibeg i njegovi prethodnici započeli ugnjetavanjem i izopačenošću, njihovi su nasljednici do konačnog sloma Turskog carstva nastavili mrtvljenjem kršćanskog duha.
I zalog takvog mentaliteta i danas je ostao jedini trag turskog zuluma u ovim krajevima. Političko mrtvilo, slijepilo i jalova borba samo za vlastiti interes i dobro. Da nije tako, onda bi i Hutovski grad, nepravedno zvan samo Hadžibegovim jer su ga sagradili Mlečani još prije ovog bega, na kakvu nas god povijest podsjećao, danas bio obnovljen, ne u slavu Hadžibega, nego na ponos narodu koji je usprkos svim zlima koji su se nad njim prelamali, uspio ostati i opstati, vjeran sebi i križu pod kojim živi i pod kojim je pobijedio.
Dnevnik.ba