Jesenas je održan 13. Međunarodni velesajam u Sjevernoj Koreji kako bi se „stvorile prilike za razvoj prijateljstva i međunarodne ekonomske odnose", izjavio je doministar za vanjske poslove te države, O Ryong Chol. Jer ta će se država nastaviti „boriti protiv neprijateljskih snaga" koje su proglasile gospodarske sankcije protiv te zemlje. Naravno da se sjevernokorejski dužnosnik nije zamarao detaljima, zašto su sankcije uvedene: zbog nuklearnog programa i opetovanih „testova" lansiranja vojnih raketa, piše DW.
Na velesajmu je svoje proizvode predstavilo oko 250 tvrtki i oko dvije trećine njih su bile domaća, sjevernokorejska poduzeća u potrazi za partnerima. Ali usprkos gospodarskim sankcijama je došlo i osamdesetak stranih tvrtki prije svega iz Azije: Kine, Tajvana, Indonezije i Vijetnama.
Uvijek iznova dolaze strane tvrtke u Sjevernu Koreju, vjerujući da je "sad drugačije"
Hvala na automobilima
Ali i bez sankcija i međunarodne zabrane poslovanja, čitav niz kompanija je već odavno naučio lekciju, što znači poslovati sa Sjevernom Korejom. Odličan primjer je Volvo: još daleke 1974. je Pjongjang od njega naručio 1000 vozila modela 144 – malo je vjerojatno i da su u Sjevernoj Koreji bili namijenjeni bilo kome drugom osim funkcionarima. Uz vozila je naravno poslan i račun na oko 600 milijuna švedskih kruna. Ali na račun su se Sjevernokorejanci vjerojatno od srca nasmijali – i bacili ga u smeće.
Za sam Volvo to nije bio osobit problem, objašnjava glasnogovornik kompanije Per-Ake Froberg. „Izvoz je bio osiguran preko državne agencije za kreditiranje izvoza EKN. Kad Sjeverna Koreja nije platila, platio nam je EKN." A tako je taj dug postao državno potraživanje Švedske od Sjeverne Koreje i račun im šalju i dan danas, dva puta godišnje. Doduše, računaju i kamate pa tako nakon 43 godina to više nije 600 milijuna, nego 2,7 milijarde švedskih kruna – negdje oko 280 milijuna eura.
Za Volvo se kaže da su trajna vozila, ali isporučeni automobili modela 144 su već oldtimeri: na slici je tek nasljednik iz osamdesetih, model 240. A račun još nije plaćen.
„Ovaj put će biti drugačije"
Sa Sjevernom Korejom se opekao i Rolex: i on će se teško naći na zglobu sjevernokorejskih radnika i seljaka, ali također u sedamdesetih je naručen lijep broj luksuznih satova. Stigao je i račun: 205 milijuna švicarskih franaka. I opet: nikad nije plaćen. Naručeni su i strojevi za izradu papira u Finskoj i ta tvrtka još uvijek čeka na svojih 6 milijuna eura dok i ta država potražuje od Pjongjanga 26 milijuna eura.
Zašto onda strane tvrtke uopće pokušavaju poslovati sa Sjevernom Korejom? Robert Dujarric iz Instituta za suvremenu Aziju u Tokiju objašnjava kako firme „misle da će ovaj puta biti drugačije". „Reći će da su se promijenile okolnosti i da ako sad uđu u tržište te države da će to biti solidna osnova ako se stvari promjene na bolje", kaže stručnjak za Aziju.
A sa druge strane, Sjeverna Koreja ipak plaća tvrtkama sa kojima ne želi prekinuti suradnju: rafinerijama u Kini ili tvrtkama koje joj isporučuju modernu tehnologiju. „Rolex na primjer sigurno ne spada u takvo strateško razmišljanje pa si vlada može priuštiti da ignorira njihov račun, što tek ispada da je Rolex imao peh."
Daleko najveći trgovinski partner Sjeverne Koreje je Kina, ali niti oni ne mogu biti posve sigurni da ih se neće prevariti.
„Sjevernokorejsko rješenje"
Ne samo u sedamdesetima, uvijek iznova se javljaju tvrtke koje su uvjerene da su sjevernokorejskim domaćinima „previše važne" da bi ih prevarili. Teška greška, naučila je i egipatska telekomunikacijska tvrtka Orascom. Dok su drugi oklijevali, ona se javila da Sjevernoj Koreji stvori infrastrukturu mobilne telefonije. Sve je bilo lijepo dok su novac i oprema iz inozemstva stizali u Sjevernu Koreju.
Ali je odmah zapelo kad se postavilo pitanje kako da Orascom iz zemlje iznese ono što je zaradio. Novac – strogo zabranjeno, čak i sa izvozom sjevernokorejske robe je trajalo natezanje. Sve dok Pjongjang problem nije riješio na svoj način: sva oprema i tvrtka je nacionalizirana, a Egipćani su istjerani iz zemlje.
„Čak i kad je jasno da bi im bilo u najboljem interesu da ostanu u dobrim odnosima (sa stranom kompanijom), njihovo ponašanje je u osnovi kriminalno", sažima Ken Kato, direktor nevladine udruge Human Rights u Aziji. „U osamdesetima, na tisuće Sjevernokorejanaca koji žive u inozemstvu u Japanu su pozvani da ulože svoj novac u domovini. Nitko od njih nikad ništa nije dobio zauzvrat. A ako se vlada ponaša tako prema vlastitim ljudima, kakve šanse imaju strane kompanije?" pita Kato.
Dnevnik.ba