Krešimir Tabak: Hrvatska zvona ljudima vraćaju nadu, politika ne smije biti aktivnost odabrane manjine

intervju

Krešimir Tabak: Hrvatska zvona ljudima vraćaju nadu, politika ne smije biti aktivnost odabrane manjine

tra 17, 2018
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Krešimir Tabak iz Tomislavgrada jedan je od utemeljitelja Udruge Hrvatska zvona. Radi se o mladom čovjeku, koji je trenutačno na doktoratu, a kao viši asistent predaje kolegije iz praktične filozofije (etika i politika) na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru.

Razgovarala: Ivana Ćubela, Dnevnik.ba

 Već smo rekli da ste jedan od utemeljitelja. Kako je išla ta priča oko Hrvatskih zvona? Tko Vas je uvjerio ili motivirao da započnete ovakvu vrstu angažmana i zbog čega ste se odlučili na taj korak?

Iako do veljače 2017. nisam bio član nijednog oblika političkog udruživanja, ne mogu reći da sam bio nedruželjubiv čovjek. Do tada bih često znao kazati da ću biti spreman na javno djelovanje ako se pojave pravi ljudi s pravom idejom. I u jednom neformalnom razgovoru moj profesor i prijatelj Marko Tokić rekao je kako s nekolicinom svojih prijatelja planira osnovati udrugu, računajući pri tom i na mene. Nakon nekoliko osnovnih pitanja, što i kako, bez mnogo dilema postao sam jedan od kreatora priče Hrvatskih zvona. Nije bilo nijednog razloga da s čestitim ljudima ne pristanem na javni angažman oko promicanja ideja u koje osobno vjerujem i očuvanja vrijednosti koje živim te na taj način dadnem doprinos tradiciji kojoj pripadam. To je bio moj motiv na početku i nepromijenjen je ostao do danas. 

 Zvona postoje već gotovo godinu dana. Je li sve ovo što se događalo kroz spomenuto razdoblje opravdalo Vaša očekivanja? I kakvu zadaću stavljate pred sebe i samu udrugu u predstojećem razdoblju s obzirom na to da ste se poprilično aktivirali (tribine u Mostaru, Širokom Brijegu, zatim krajem mjeseca u Vašem Tomislavgradu)?
Razgovarajući sa starijim generacijama i svjesnom uključenošću u vlastitu društvenu realnost, dobivam dojam da na ovom našem prostoru nikad nismo imali sferu dijaloga, nego smo uvijek živjeli u sferi priopćenja i direktive. Kod nas se prije, a i danas ništa ne definira po onome što jest, nego po onome što je netko rekao. Kao da oduvijek sila dominira nad istinom. Ukoliko ne želimo do kraja postati robovi, taj se despotski model mora mijenjati. U svojem kratkom postojanju Hrvatska su zvona iz nametnutog drijemeža uspjela probuditi velik broj ljudi, a tribine, priredbe i druge vrste okupljanja koje organiziramo te njihova posjećenost kao i odjek u javnosti iz dana u dan potvrđuju da smo na pravom putu. I to je naravno tek početak jedne dugoročne priče, za koju je bitno da se ostvaruje na ispravan i dosljedan način. To je jedino što očekujem kako od sebe osobno, tako i od udruge.

Puno radite na terenu, među ljudima, i bilježite dobre rezultate, opet naravno govorimo o Vašem angažmanu u Zvonima. No, isto tako nailazite na poteškoće. Možete li nam reći nešto o tom Vašem iskustvu, kako ljudi reagiraju kad im kažete što su Zvona, za što se zalažu…?

Dijelom zbog opisa posla, a dijelom zbog nekih privatnih afiniteta u proteklih godinu dana imao sam priliku razgovarati s više od stotinu ljudi različitih dobnih skupina i uvjerenja. U tim susretima uvidio sam da nas sve, bez obzira na godine i društveni status u većoj ili manjoj mjeri prati apatija i pojačan stupanj anksioznosti. Nemoguće je bilo s kime popiti kavu, a da se već nakon 10 minuta ne spomene neka društvena anomalija, a najčešće i netko od „nedodirljivih“ imena koja su je na neki način uzrokovala. I naravno, uglavnom se to kao za vrijeme diktatura događa šapćući, da netko ne bi čuo. Kad pokušate govoriti o promjeni društvenog modela, stoput izigrani pojedinci, koji su se naslušali priča o velikim idejama, reagiraju skeptično, a kad spomenete Zvona, najprije pitaju po čemu su ona drukčija. Međutim, kad ideji udruge dodate i imena ljudi koja stoje iza te ideje, imena koja su simbol dosljednosti, domoljublja i dokazane  spremnosti na žrtvu za hrvatski narod, mnogo ih je, a navest ću samo neka poput generala Darija Kordića i Mije Jelića, sumnja se kod ljudi lagano pretvori u nadu. Na samom početku, za vrijeme idejnog utemeljenja udruge uspjeli smo privući nekoliko desetaka članova i simpatizera, a već sada neprestano nam se javljaju ljudi koji su spremni pridružiti se i na različite se načine boriti za vlastito dostojanstvo i smisleniju budućnost.

Dakle, Vaš profesionalni život vezan je za mlade ljude, spomenuli smo da ste viši asistent, predavač na fakultetu. Zanima li te mlade ljude što se događa u njihovom okruženju, u državi u kojoj žive? Što njima predstavlja najveći problem? Jesu li svjesni činjenice da upravo oni, dakle studenti, mogu odigrati značajnu ulogu kada govorimo o promjenama u našem društvu, naravno ukoliko to žele?

Sva su istraživanja pokazala da velika većina mladih ljudi želi napustiti BiH i početi život graditi negdje gdje se cijene istinske ljudske i stručne kvalitete, a ne pripadnost ovoj ili onoj stranci ili grupaciji. Taj odlazak i napuštanje doma jedna je vrsta protesta. Da mladost ne može otići, vjerojatno bi se nezadovoljstvo aktualnom situacijom manifestiralo na neki drugi način. Osobno ne mislim da je odlazak rješenje, pa stoga inspiraciju za vlastite aktivnosti dobivam družeći se s onom skupinom mladih ljudi koja je usprkos otežavajućim okolnostima zadržala entuzijazam, koja je spremna  ostati i tražiti nova rješenja u mjestima gdje su rođeni i gdje su postali to što danas jesu. I nije taj broj samosvjesnih pojedinaca malen, veći je problem što još nije organiziran, ali evo otkako su zazvonila, čini se da bi Hrvatska zvona mogla ostvariti učinak i na tom području.

Hercegbosanska županija, županija iz koje Vi dolazite, ima možda najveći problem u okruženju kada govorimo o iseljavanju ljudi, čak i cijelih obitelji. Kako na to gledate? Mislite li da je kasno za nešto napraviti kako bi se iseljavanje zaustavilo ili ipak još uvijek ima prostora za djelovanje u tom smjeru?

Kad se govori o migracijama, brojke su posljednjih godina za moju županiju uistinu poražavajuće. Postali smo sinonim negativne migracijske bilance.  Kad čujete da je na polugodištu jednu školu napustilo više od 20 školaraca, što znači da je grad u jednom naletu napustilo dvadesetak obitelji, ne možete biti ravnodušni, tim više što se među tim ljudima nađu i vaši dobri prijatelji, rođaci i članovi obitelji. Još vas više dirne kad vidite da u institucijama, u kojima bi se o tome trebalo voditi računa za te teme, ima interesa iznimno malo ili ga nema nikako. Kad toj općoj inertnosti i prepuštenosti opstanka naroda slučaju dodate niz afera koje prate one na vlasti, i sami se zapitate ima li smisla živjeti u okolnostima gdje visokoobrazovan čovjek bez poznanstva, veze i koruptivnih radnji teško može dobiti priliku i za pripravnički staž, a pojedinci bez ikakvih stručnih kvalifikacija mogu biti što požele. Ta politika negativne selekcije uzrok je društva bez standarda i bez ozbiljnog političkog zaokreta curenje mladih i sposobnih ljudi kako iz moje županije, tako i iz cijele Hercegovine i Bosne neće prestati. Može li se ono zaustaviti? Dok god na vlasti budu političari koji su opsjednuti sami sobom i kojima je jedini cilj očuvanje stečenih privilegija, bit ćemo na putu završnog stadija oligarhije, onako kako ga je vidio Platon. Na kraju, kaže ovaj veliki grčki filozof, u oligarhiji ostaju samo oni koji vladaju i oni koji prose. Mi smo na putu da ostanu samo oni koji vladaju. Hoće li hrvatski narod naći samosvijesti i snage da to ne dopusti, izazov je koji stoji pred svima nama. Kao da više nije dovoljno nadati se, za opstanak je potrebno i ne dati se.

 I za kraj, imamo li, govorit ćemo u prvom licu množine, pravo reći da nas politika ne zanima, da nas ne zanima kako funkcionira društvo u kojem živimo, kakav je status naroda kojem pripadamo? 

Svjetski su se moćnici pobrinuli, a naši ih u stopu prate te koriste različite mehanizme, da od naroda načine zbunjeno stado. Nažalost, dobrim dijelom u tome uspijevaju. Veliku su većinu na svjetskoj razini uspjeli uvjeriti, kako bi rekao Chomsky da je u životu jedino bitno gledati humoristične serije i pratiti spektakularne športove. Politika je u tom kontekstu za odabranu manjinu. To su mitovi koje treba razbijati. Čovjek je po naravi političko biće i ne smije pristati u vlastitom životu biti objekt nečijih projekcija, nego se odvažiti, s istomišljenicima udružiti, dati doprinos javnoj sferi i tako biti sukreator vlastite budućnosti. Onima pak koji misle da kao pojedinci ništa ne mogu učiniti mogu poručiti da trebaju znati da nisu sami. Stara su Zvona uvijek tu!

Dnevnik.ba