Čini se da definicije čovjeka često govore više o onom čovjeku koji ih stvara nego o tome kakva je uistinu ljudska populacija. Definicija je viđenje onoga ko ju je stvorio, a ni ona nije uvijek čvrsta ni pouzdana čak ni s aspekta autora. U tom trenutku, u tim okolnostima, autor definicije je vidio čovjeka takvim kakvim ga opisuje, a možda u nekom drugom mu se učini sasvim drukčijim. U ratu vidi kako mnogi ljudi postaju zli, i doživljava ih takvima. Onda dođe poplava ili potres i odjednom vidi kako mnogi daju sve od sebe kako bi pomogli drugima, pa stekne potpuno drukčiju sliku o ljudima, piše Logično.com
O pitanju šta je to čovjek, kakav bi trebao biti, šta je ljudskost, razmišlja se valjda otkad čovjek postoji. U svakom vremenu je bilo i određenih „modernih“ pristupa ili odstupanja od ranijih gledišta, kao i kad je u pitanju odnos prema ljepoti ili pristojnosti, ali ostali su isti parametri koji se vrednuju u ocjenjivanju. Neko je na neki način pokušavao ocijeniti čovjeka i objasniti svoje viđenje. Recimo, zanimljivo je na koji je način to učinio iranski matematičar, geograf i astronom, koji je uveo arapske brojeve u matematiku, Muhammad ibn Musa al-Khwarizmi (780.-850.), a koga nazivaju ocem algebre. On čovjeka definira ovako:
– Ako je čovjek moralan i pošten, to je = 1
– Ako je uz to i šarmantan, dodamo još jednu nulu i to je = 10
– Ako je bogat, dodamo još jednu nulu pa je to =100
– Ako je i plemenitog roda, dodamo još jednu nulu pa je onda to =1000
– Ali ako vrijednosti morala i poštenja (pod brojem jedan) kod ovog čovjeka nestanu, onda ostanu samo nule, koje su bezvrijedne.
Da, stvarno, šta je čovjek bez poštenja? Može on biti nešto čovjekoliko, nalik čovjeku. U fizičkom smislu i pravi čovjek. Ali u smislu kompletnog čovjeka, bez poštenja, on je samo – nula. I ništa više…
Dnevnik.ba