Bošnjačka javnost očekivala je Dodikove komentare ali je ružno iznenađena reakcijom Mladena Ivanića, koji se nalazi na mjestu člana Predsjedništva upravo zahvaljujući glasovima preživjelih Bošnjaka Republike Srpske.
Nevaljali Srbi
Kako sada stvari stoje, bošnjačke elite zabavit će se zgražavanjem nad neizbježnim a propustit će otvaranje stvarnog pitanja: Kako i zašto graditi zajedničku državu sa tim i takvim Srbima!?
Kad kažemo Srbima, mislimo na sve Srbe koji na izborima daju legitimitet političarima koji su podržali Ratka Mladića. A to je skoro 100 posto politički aktivnih Srba.
Kako onda graditi državu kad se oko jedne ovako ozbiljne stvari dva najbrojnija naroda u BiH dijametralno razilaze!?
Evidentno je da se stajališta ne mogu približiti. Evidentno je i da haaške presude nisu doprinijele nikakvom pomirenju i međunacionalnom približavanju. Haag je jednostavno propustio tretirati sve počinitelje jednako, i time samo povećao frustracije u Bosni i Hercegovini.
S jedne strane frustraciju Srba i Hrvata, čak i onih koji prihvaćaju presude protiv „svojih“, koji se nikako ne mogu pomiriti da skoro nema ozbiljnijih presuda za zločine bošnjačke strane.
S druge strane, Bošnjaci mogu biti zadovoljni presudama, ali defitnitivno nisu zadovoljni njihovim upornim odbijanjem.
Odatle i dolaze inovirani prijedlozi da se ponovo predloži Zakon o zabrani negiranja genocida, koji bi se valjda proširio i na zabranu neprihvaćanja presuda. Ili nešto slično tome.
Naravno, takav zakon bi morali prihvatiti i oni kojima je Mladić heroj.
Jasno, to se neće nikad dogoditi pa bi možda mudrije bilo razmisliti kako stvarati državu s tim i takvim Srbima – unatoč očiglednim razlikama u poimanju rata.
Loša iskustva
Koliki je kapacitet Bošnjaka da prihvate činjenicu da drugi imaju drugačije poglede na rat, pokazuje i primjer Hrvata. Iako formalni vojni saveznici i federalni partneri, Bošnjaci sve učestalije hrvatsku politiku u BiH ocjenjuju kao – agresorsku.
Dakle, formalni saveznik i prijatelj je u svega nekoliko godina „unaprijeđen“ u agresora. I to sve iz jednog razloga – zato što Hrvati ne pristaju na „građansku“ BiH.
Razlike u viziji zajedničke države nisu nepremostive Srbima i Hrvatima, koji su očito ušli u trajnu koaliciju nasuprot bošnjačkoj viziji.
Suštinske razlike srpsko-hrvatskog bloka od bošnjačkog jeste što prvi prihvaćaju da svi imaju svoje istine, dok potonji očigledno smatraju da svi oni koji ne dijele njihovu istinu – mogu napustiti BiH.
Dvije mogućnosti
Tako su pred Srbe (ali i Hrvate) stavljene dvije mogućnosti: prihvatiti građansku BiH ili je napustiti.
Stvari na terenu su daleko kompliciranije. Srbi nemaju potrebe napuštati zemlju, jer im u političkom smislu ovakva Bosna i Hercegovina savršeno odgovara.
Hrvati možda napuštaju Bosnu i Hercegovinu, ali to ni na koji način ne umanjuje njihovu političku snagu.
Čekanje da Hrvati kompletno nestanu iz Bosne i Hercegovine moglo bi se pokazati jako skupo za Bošnjake. Ne samo što će trajati najmanje sto godina, nego zato što je pitanje hoće li Bošnjaci pristati živjeti u ovakvoj Bosni i Hercegovini kako bi se „dočepali“ par općina u Srednjoj Bosni.
Politika „Jedan čovjek – jedan glas – jedna istina“ ustvari je politika koja nema nikakvu šansu za uspjeh.
Ona podrazumijeva pristanak dominantne većine Hrvata i Srba a ne samo većine „građana“. Naime, većina „građana“ već je sada za građansku BiH, ali građanske BiH jednostavno nema.
Očito je da na tu vrstu političkog uređenja moraju pristati i dominantne većine Srba i Hrvata.
To bi se u nekoj teoriji nekad i moglo dogoditi, kada im ulaznica za građanstvo ne bi bilo prihvatanje bošnjačke istine o ratu.
Dnevnik.ba