Dok je većina Bošnjaka Živinica početkom 1992. „mirno spavala“, Hrvati su pripremali oružani otpor sve izvjesnijem napadu JNA. Tako je prije 25 godina nastala prva oružana formacija u sjeveroistočnoj Bosni – HVO bojna „Živinički sokolovi“!
Naknadno su osnovane i neke bošnjačke vojne formacije, iako je i kroz Sokolove prošlo mnogo Bošnjaka. Danas, šest poginulih Bošnjaka ima spomenik zajedno s ostalim poginulim pripadnicima bojne. Ukupno je kroz bojnu prošlo 500 vojnika, od čega su 23 izgubila život.
Jedan od pokretača otpora, Ivo Andrić Lužanski, kaže da je bojna obišla mnoga ratišta:
„Najznačajniji doprinos dali smo u Gradačcu i Brčkom. Tamo je i najviše naših stradalo. Brčaci poštuju naš doprinos, i evo danas su tu na obljetnici. U Gradačcu je na žalost nešto drugačiji odnos prema Sokolovima“
Film o Živiničkim Sokolovima
Spomen obilježje je napravljeno još 1996. i tamošnji Hrvati s ponosom ističu da je to prvo spomen obilježje pripadnicima HVO-a u Federaciji. Nalazi se u selu Lug koje je najveće hrvatsko selo, okruženo nizom manjih, i gdje su Sokolovi započeli svoj ratni put.
Nakon polaganja vijenaca, bivši pripadnici Sokolova sa gostima iz drugih bojni i brigada, uputili su se u BKC Živinice gdje su odgledali dokumentarno igrani film mladog autora Marija Lukića.
Film je ispričao priču o ratnom putu bojne kroz stvarne aktere i posebno se zadržao na nekoliko poginulih bojovnika. Lukić kaže:
„Film nije zamišljen kao tipično dokumentarni film. Ubacili smo i igrane dijelove. Također, obišli smo i neke stvarne lokalitete i koristili neke originalne snimke, kako bismo ostavili jedan trajni dokument za povijest brigade Živinički Sokolovi“
Poniženje iz tzv. Predsjedništva RBiH
Iako je bojna cijeli rat ostala bez ijedne mrlje, njeni bojovnici su poniženi odlukom takozvanog Predsjedništva BiH iz 1993. Tada je došla naredba svim jedinicama HVO u tuzlanskoj regiji da se „podčine Armiji BiH“, a oni koji odbiju bit će tretirani kao „paravojne jedinice“.
Za Živiničke Sokolove, organizatiore otpora, prvu naoružanu brigadu, sastavljenu isključivo od dobrovoljaca, karakterizacija kao „paravojne“ bila je ogroman šamar i poniženje. Tim više što se trebaju podčiniti vojsci koja je mlađa od njih, i ničim legalnija od HVO.
Želeći izbjeći potčinjenje, i pretvaranje malobrojnih živničkih Hrvata u topovsko meso, bojna prelazi u sastav 108. brigade Ravne Brčko i tako ostaje u sastavu HVO.
Iako za vrijeme bošnjačko-hrvatskog sukoba u Hercegovini i Središnjoj Bosni, u tuzlanskoj regiji nije bilo sukoba, osjetile su se napetosti.
Napetost i mudžahedini
Rođaci Zlatko Tadić i Tonka Mišić se sjećaju perioda napetih odnosa s Bošnjacima:
„Nije nas nitko dirao niti napao, ali se na svakom koraku moglo čuti: zašto ne odselite, zar još niste otišli, idite u Hrvatsku i slično... nije bilo ugodno. Neki su i otišli“
U Živinicama se pojavljuju i mudžahedini koji su bili posebno neugodni za vidjeti domicilnom hrvatskom stanovništvu.
Ipak, Ivo Andrić Lužanski ističe da se mnogo radilo na smirivanju situacije u to vrijeme:
„Sa predstavnicima Armije BiH i fra Petrom Matanovićem smo u Tuzli dogovorili da ne dođe do problema između Hrvata i Bošnjaka. Posebno je osjetljivo bilo kada su došle izbjeglice iz istočne Bosne i kada su vlasti donijele odluku o „dodjeljivanju viška stambenog prostora izbjeglicama“ što je za nas značilo potencijalno velike probleme“
A da su izbjeglice iz istočne Bosne teško razlikovale Hrvate od Srba pokazalo se na nekoliko primjera gdje su pokušali nasilno izbaciti Hrvate iz svojih domova kako bi sami uselili.
Srećom, stvari su ostale pod kontrolom.
Mobilizacija Hrvata u ABiH
Ipak, u drugom segmentu problemi su ostali. U veljači 1994. Armija BiH donosi odluku o mobilizaciji. Kako HVO više ne postoji u Živinicama, preostale Hrvate se planiralo unovačiti u Armiju BiH. Znajući kakva ih sudbina tamo čeka, vojno sposobni Hrvati masovno bježe u strane zemlje, pa čak i na stranu VRS.
Bojeći se posljedica, većina njih se nikad nije vratila u Živinice.
Prestanak rata Hrvatima kao pokretačima otpora, život nije bio ništa bolji. Lokalne vlasti nisu učinile ništa na izjednačavanju prava Hrvata s većinskim Bošnjacima. Zapošljavanja Hrvata u lokalnim tijelima vlasti nema, a od 2003. od kako je na vlasti SDP, nije uposlen ni jedan Hrvat!
Unatoč svemu, hrvatska zajednica Živinica broji oko 2000 stanovnika. U odnosu na prijeratnih skoro 4000, zajednica se prepolovila.
Ali, ono što svi jednoglasno ističu jeste da nema međuetničkih problema. Prvi put nakon 2001. Hrvati u Općinskom vijeću imaju svog predstavnika. Živinički sokolovi imaju svoju ulicu i svoj spomenik, što je možda posljedica toga da su Hrvati „bezopasna manjina“ ali možda i pokazatelj da postoji istinsko uvažavanje drugog i drugačijeg.