Daytonsko-pariški sporazum 1995., potpisan od Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Jugoslavije, a potvrđen od šest Velikih sila, kreirao je državnu zajednicu BiH kao (kon)federaciju dvaju entiteta i triju konstitutivnih naroda u vidu Ustava (Aneksa 4), i time za mnoga desetljeća zacrtao politička rješenja tog nestabilnog prostora, slično kao što je Berlinskim kongresom 1878. odlučeno da Austro-Ugarska preuzme od Osmanlija „bosanski vilajet“ i pokuša ga europeizirirati.
Piše: Željko Vukić, Dnevnik.ba
Daytonski ustav je jedinstveni kompromis krvnozaraćenih etnija i dijametralno suprotnih nacionalnih politika - u kojem je određeno da se izmjene i dopune mogu vršiti samo „odlukom Parlamentarne skupštine donesene dvotrećinskom većinom u Zastupničkom domu“. Do danas je donesen samo jedan amandman na taj Ustav - i to o statusu Distrikta Brčko. Mnoštvo različitih pokušaja na svim razinama i od svih relevantnih instanci - za izmjenama - završavali su bezuspješno; (eventualno kao izvanustavna ili poluustavna zakonska rješenja). Čak i„čuvenoj“ presudi Europskog suda za ljudska prava (tzv. „presudi Sejdić-Finci“) o protupravnim formulacijama u tom Ustavu nije se moglo udovoljiti. Nije bilo dovoljne podrške. A svi akteri: i politički, i intelektualni, i medijski, i privredni, i sve nevladine udruge i institucije slažu se u tome da je državna tvorba vrlo neučinkovita i da je nužno treba mijenjati. Gdje i kako?Prije svega sporna je učinkovitost Federacije BiH sa svojim nestabilnim parlamentarnim većinama i množinom raznorodnih kantona (županija). Izborni zakon prava je politička mora za sve sudionike u sustavu.
Uspoređujući BiH sa sličnim zajednicama u Europi i svijetu uočljiv je glavni problemu učinkovitosti: egoizam i autizam političko-intelektualnih elita svih triju etnija - da kompromisno i akomodacijski djeluju u ključnim segmentima izgradnje zajedništva i dobrosusjedstva- kao što to uspijeva drugim višenacionalnim zajednicama: primjerice Švicarkoj, Belgiji i Kanadi. Naravno - u BiH nedostaje duža tradicija stvarnog „uvažavanja drugih“, kao i stvarno iskustvo konsenzusne demokracije. Politološki gledano - za analizu „dogovarajuće“ demokracije od ključne je važnosti uvidjeti činjenicu da su uspješne pluralne državne zajednice svoj „dogovor nacija“ ostvarivale postupno (evolutivno), uvažavajući unutarnje i vanjske čimbenike. Belgija je samo od 1970. imala pet državnih reformi, a Švicarska je imala, u svojoj novijoj povijesti, cijelu jednu skalu međukonfesionalnih i međuetničkih kompromisa.
Političko-intelektualne elite u BiH (kako to uviđa politološka struka) moraju uvažiti okvirne temeljce daytonskog kompromisa, moraju nužno praviti postupne korake i uvažavati različitost drugih. Prije svega trebaju:
Prvo,konačno riješiti presudu „Sejdić-Finci“
Drugo, ishoditi kod Ustavnog suda BiH decidiranu kvalifikaciju u presudi iz 2000. godine o konstitutivnosti sva tri naroda na cijeloj teritoriji BiH,
Treće, napraviti cjelovitu reviziju Ustava Federacije BiH
Četvrto, prilagoditi Ustav Republike Srpske novim izmjenama
Peto, revidirati kompletni Izborni zakon BiH
PRESUDA „SEJDIĆ-FINCI“
Protupravna formulacija u Ustavu BiH o biranju delegata u Dom naroda, kao i biranju članova Predsjedništva, gdje se kaže da se bira „Bošnjak“, „Srbin“ i „Hrvat“ mora se izmijeniti, jer isključuje građane koji spadaju u nacionalne manjine. Dodatno je formulacija sporna jer uvažava pripadničku demokraciju (ma kakva god ona bila), a ne predstavničku - koja je temelj europske političke misli.
Amandman na izmjene spornih oznaka trebao bi biti prvi pravi kompromis političkih elita u smjeru funkcionalnosti i transparentnosti političkog sustava. U članku IV, za delegate Doma naroda, treba izmijeniti oznake: „Bošnjak“, „Srbin“ i „Hrvat“ u oznake „bošnjački predstavnik“, „srpski predstavnik“ i „hrvatski predstavnik“. U članku V, za izbor članova Predsjedništva treba izmijeniti oznake: „jedan Bošnjak“, „jedan Hrvat“ i „jedan Srbin“ u oznake „jedan bošnjački predstavnik“, „jedan srpski predstavnik“ i „jedan hrvatski predstavnik“ kao i oznaku „s teritorija Federacije“ u oznaku „s teritorija Federacije: bošnjački član u bošnjačkom kantonu, a hrvatski članu u hrvatskom kantonu“. U istom amandmanu trebalo bi dodati i izmjenu oznake u članku I, stavak 3. „Bosna i Hercegovina se sastoji od dva entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske...“ u oznaku: „Bosna i Hercegovina se sastoji od dva entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine (bošnjačkog kantona i hrvatskog kantona) i Republike Srpske...“
KVALIFIKACIJA O KONSTITUTIVNOSTI
Osim redefinicije oznaka u Daytonskom ustavu i prilagodbi predstavničkoj demokraciji nužna je decidirana kvalifikacija presude Ustavnog suda BiH U 5/98-III iz 2000. godine o konstitutivnosti sva tri naroda na cijelom teritoriju BiH. Ta presuda, onako kako je zahtijevana, onako kako je shvaćena, i onako kako je dalje implementirana, bila je i ostala uzrok višestruke neučinkovitosti, nesporazuma i manipulacija u svim segmentima državne prakse.
S politološkog i pravnog aspekta smisleno je konstitutivnost političkih čimbenika definirati u punom obliku kao paritetnu na savezno-državnoj razini, kao što je to dobrim dijelom i učinjeno u daytonskom Ustavu i u izvornom obliku Ustava Federacije (koja je pravljena kao savez dviju nacija: bošnjačke i hrvatske). Konstitutivnost na cijelom teritoriju, naknadno uvedena kao trodioba vlasti „svih i svuda“, u sve kantone i sve Domove naroda komplicirane BiH, je bez presedana u demokratskoj praksi zahtijeva punu znanstvenu i državno-pravnu obradu.
Konstitutivnost na cijelom prostoru jedne države podrazumijeva puninu svih građanskih prava svim građanima, kao i (razmjernu) puninu prava svim pripadnicima konstitutivne ili nacionalne manjine s obzirom na međunarodne standarde.
REVIZIJA „WASHINGTONSKOG“ USTAVA
Ustav Federacije BiH kreiran je ratne 1994. od predstavnika Bošnjaka i Hrvata uz asistenciju Sjedinjenih američkih država, i to tako da Bosna i Hercegovina bude država u punom kapacitetu - i to na cijelom teritoriju Republike. Godinu i pol kasnije, tako zacrtana Federacija ušla je u (kon)federaciju s Republikom Srpskom i minimalno prilagodila svoj Ustav savezno-državnom (Daytonskom) Ustavu. Na brzinu ishitrene izmjene dale su samo privid logičnosti, a smislenost i funkcionalnost te federacijske tvorbe u nadređenoj državnoj zajednici nedostajala je u mnoštvu segmenata. Doneseno je u međuvremenu čak 109 amandmana na Ustav Federacije (73 od strane Visokog predstavnika) bez ikakvog uspjeha na učinkovitost. Naprotiv! Prekompliciranost kantonalnih i federalnih nadležnosti, hegemonizacija, majorizacija, sveprisutno nezadovoljstvo ukazivale su i ukazuju na nužnost novog dogovora dvaju naroda. Dvije političke elite: bošnjačka i hrvatska moraju naći konsenzus u pojednostavljenju dvojnog entiteta, tako da on bude učinkovit i pregledan. Nužna je cjelovita reforma Ustavai povrat na osnove bošnjačko-hrvatskog sporazuma„osiguravajući punu nacionalnu jednakost, demokratske odnose i najviše standarde ljudskih prava i sloboda“, kako je bilo zamišljenoi potpisano u Washingtonu 18.3. 1994.
Bošnjačko-hrvatski dvojni entitet, ukomponiran u savezno-državnu strukturu daytonske BiH - da bi bio funkcionalan i doprinosio funkcionalnosti, mora biti pregledan i pravedan - i baziran na konsenzusu i paritetu. Preglednost i učinkovitost može se ostvariti samo ukrupnjavanjem sličnih segmenata u jedan veći; od sadašnjih deset kantona treba formirati samo dva - i to tako da sve općine s bošnjačkom većinom tvore Bošnjački kanton, a sve općine s hrvatskom većinom Hrvatski kanton (naravno u diskontinuitetu). Oba kantona imaju obaveze i ovlasti kao dosadašnji pojedinačni kantoni (županije). Federacija ima sva prava i obaveze kao jedan od daytonskih entiteta, stim što će zbog svoje učinkovitosti biti s jednodomnim paritetnim parlamentom. Polovina zastupnika birala bi se u jednom kantonu, a polovina u drugom - po sistemu „jedan čovjek jedan glas“, uz razmjernu zastupljenost konstitutivnih i nacionalnih manjina. Glasovanje u Parlamentu Federacije vršio bi se dvostrukom većinom; većinom u parlamentu i većinom u oba kluba. (Vlada bi funkcionirala također konsenzusno i paritetno.)
Jednodomni paritetni Parlament Federacije bio bi transparentan i funkcionalan; ubrzao bi donošenje odluka, koje bi odmah nakon izglasavanja mogle biti pravosnažne. Neizglasane odluke tražile bi dodatni konsenzus, drukčiju modifikaciju ili odgodu za bolja vremena. Dodatne varijante za neusuglašene stavove su - prijenos ovlasti: ili na razine kantona ili na razinu (savezne)države. Ne bi bilo dvostruke rasprave u oba doma, dvostrukog izglasavanja niti zakulisnih igara oko „vitalnih nacionalnih interesa“.
Nacionalno predstavljanje konstitutivnih manjina u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine - uz izravno predstavljanje svoje federalne jedinice - riješilo bi se u Izbornom zakonu tako da pripadnici konstitutivnih manjina dobivaju po dva izborna listića: jedan listić od svoje federalne jedinice, a drugi listić od svoje matične nacije, gdje zaokružuju po jednog kandidata. Demokratičnost takvog rješenja, kao i ostalih, znanstveno dokazanih rješenja, pospješivao bi privrženost državnoj tvorbi – kakva god ona bila – kao i zajedničkom suživotu – kakav god on bio.
Dnevnik.ba