Pribidrag, crljenak ili sorta širom svijeta poznata kao zinfandel ponovno se vraća u svoju pradomovinu Dalmaciju. Upravo zato mnogi se vinogradari uspješno okreću uzgoju te autohtone sorte. DW je posjetio dvojicu njih.
Zelenilo deset tisuća uredno posloženih trsa spaja se s morskim plavetnilom. Pogled puca na cijeli srednjodalmatinski arhipelag. Grozdovi se pune suncem. Očaravajući prizor u vinogradu Ljube Jelavića na lokalitetu Plano nadomak Trogira. No, iza te idilične slike krije se mnogo truda i znoja. Bavljenje vinovom lozom oduvijek je bio težak i zahtjevan posao rezerviran samo za najveće zaljubljenike. Takvih se još uvijek nađe bez obzira na (ne)isplativost ovog posla. Trideset petogodišnji Ljubo je jedan od njih.
Od romantične predodžbe o vinogradarstvu do konkretnih rezultata i uspjeha put je dug, a popločan je ulaganjem i konstantnim radom. Ljubo se prisjeća samih početaka kada su prije desetak godina prvo pripremali teren, a potom sadili svoje prve trsove: "Ja sam tada još bio student prava, a roditelji su došli na ideju da kupimo lokalitet i krenemo sa sadnjom". Mladom Ljubi se na kraju više svidjela ideja bavljenja vinom nego odvjetnička karijera. "Nakon diplome i dvije godine vježbeničkog staža nekako sam ipak odlučio da mi se više sviđa život van ureda", sa smiješkom objašnjava napominjući kako je srećom imao tu privilegiju da može birati. I nije požalio, kaže.
Vinograd umjesto odvjetničkog ureda
Od 12 tisuća hektara vinograda obitelji Jelavić trećinu pokriva mali plavac, trećinu strane sorte, a trećinu autohtoni crljenak. "U vrijeme sadnje našeg vinograda, nekako se i razvijala ta priča s crljenkom, tj. zinfandelom. Budući da su svi tada govorili kako je ta sorta izumrla na ovim područjima bila zahtjevna, oprezno smo krenuli sa sadnjom. Naše iskustvo je sada potpuno drugačije, pozitivno. Istina, sorta traži posebnu pažnju, no daje dobro grožđe, a i pokazala se vrlo traženom", priča nam Ljubo, napominjući kako bi po sadašnjem iskustvu zasadio još više trsova ove autohtone sorte.
Budući da na svom lokalitetu organizira i kušanje, najviše nas je interesiralo što stranci kažu na informaciju da je čuveni zinfandel zapravo hrvatska autohtona sorta. "Skandinavci i Angloamerikanci su ti koji su najviše oduševljeni ovom pričom, ostali možda manje, jednostavno im je bitno da im se vino sviđa", kaže Ljubo. Njegov cilj je povećanje prodaje vina na licu mjesta. Trenutno, budući da se još uvijek ne radi o velikim količinama s kojim može biti konkurentan na tržištu, skoro sve što proizvede plasira restoranima i barovima u užoj okolici: Trogir, Split, Hvar te ponešto Zagreb i Dubrovnik, što za sada smatra zadovoljavajućim.
Najstarija i najtraženija hrvatska sorta
Priča o pribidragu, kako još u omiškom zaleđu nazivaju zinfandel, bila je glavna motivacija omiškom vinaru Nikši Mimici da obnovi dugu obiteljsku tradiciju bavljenja vinovom lozom koja datira još od davne 1714. Nedugo nakon što su 2001. godine u kaštelanskom vinogradu pronađeni prvi trsovi zinfandela, tj. kaštelanskog crljenka, u Nikšinom vinogradu u Svinišću također je pronađeno devet trsova iste loze. "Ja sam već imao svoj, kako ja kaže, hobi-vinograd od 750 loza, no ovo je potenciralo moju davnu želju za nastavkom obiteljske tradicije", objašnjava Mimica koji sada obrađuje pet hektara.
Osim pribidraga uzgaja još dvije tisuće različitih starih autohtonih sorti koje je sačuvao od propadanja. Od tog grožđa pravi stari omiški prošek. "Pribidrag je trenutno najtraženiji na tržištu, no to je ujedno i jedna od najstarijih i najboljih hrvatskih sorti. Zapisi o njegovom postojanju na ovim prostorima datiraju još od 15. stoljeća", potvrđuje nam i Mimica.
Kao veliki poznavalac i zaljubljenik u autohtone sorte nedavno je na prvoj međunarodnoj konferenciji o pribidragu/tribidragu ili Crljenku govorio o teorijama nastanka njegovog imena. "Biti nazočan na konferenciji koja je okupila zaljubljenike u ovu sortu iz čitavog svijeta, čak i iz Indije i Egipta, zaista je jedinstven doživljaj, a posebna čast je znati da je njegova pradomovina Hrvatska, tj. Dalmacija", ponosno ističe ovaj vinar. I on je djelomično zaslužan da se ova autohtona sorta dalje promovira po svijetu, jer se njegova vina preko distributera prodaju u restoranima diljem Švicarske, Danske i Njemačke.
Što se tiče nastavka tradicije bavljenja vinovom lozom u njegovoj obitelji, za sada straha nema, jer svo troje djece pridonose na svoj način, posebno kćer Petra koja je agronom i sin Marko koji je enolog. "Mi smo se potpuno posvetili tom poslu koji je zaista zahtjevan, no najveći problem je radna snaga što je opet posebna tema", zaključuje Nikša Mimica. Iz godine u godinu uzgoj vinove loze u Dalmaciji dobiva novu dimenziju. A razvoj turizma privlači goste s većom platežnom moći što malim vinogradarima daje vjetar u leđa.
Dnevnik.ba