Zadnja pošta – Sarajevo

Tko ostane, pričat će

Zadnja pošta – Sarajevo

sij 10, 2018

Piše: Josip Vričko

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Bojim se čak da je pitanje: Smeta li nekomu to što Crkva i HKD Napredak ustrajavaju na ostanku Hrvata na svojim ognjištima i suživotu, u biti, retoričko. Je li, na koncu, biti sarajevski/bosanski Hrvat postalo nekakva stigma?! Ma, i ovo je retoričko pitanje!

Prvoga dana ove godine, u predvorju sarajevske Katedrale, na oglasnoj ploči zatekao sam doista frapantan podatak; U 2017. godini kršteno je 13 (od toga četvero iznad sedam godina), bilo je pet prvopričesnika, dvije djevojke su krizmane, a umrlo je 40 Sarajlija. Gotovo nevjerjući, pokušavao sam poslije otkloniti ovaj fakat iz svojih misli. Jer, u Sarajevu je ionako za crne misli i previše povoda čim prijeđeš kućni prag. (U kući kako-tako.)  Bez, doduše, naročita uspjeha.

   A onda sam pročitao svjedočenje vrhbosanskog nadbiskupa Vinka Puljića za Katoličku dobrotvornu organizaciju Kirche in Not (Pomoć Crkvi u nevolji), u kojemu je, uz ino, govorio o položaju Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini. „Ako više ne bude Hrvata to znači da neće biti ni katolika budući su većina Hrvata katolici. Zbog toga je veoma važno stvoriti situaciju jednakih prava za sve“, upozorio je kardinal.

    Osobno, u Sarajevu mi je najgora, ali se - baš zato! - nekako najbolje primila, fraza: Ma, svi smo ugroženi! Neizravno i Puljić polemizira s ovom, u biti, „šupljom“, kazavši kako ne postoje jednaka prava za katolike ondje gdje su oni manjina među većinom druge etničke grupe. (Vidi - zato! - još jedanput početak teksta).

 

Ljuta trava na ljutu ranu

    Kardinal detektira kako se ova diskriminacija očituje u političkom i administrativnom smislu, a osobito u području zaposlenja. A, dometnuo bih, ne zna se što je gore. Za tzv. običnog čovjeka, ovo posljednje je vjerojatno najbolnije. Pa, kad oni koji su (kao) protiv velikih (političkih) tema kažu: Treba gledati od čega se živi... e, to je sarajevskim Hrvatima kao ljuta trava na ljutu ranu.

   Puljićev kredibilitet da govori o ovoj temi je neupitan; Upozoravao je, naime, ranih devedesetih kada su na stolu bile prve karte – „Crtajte, ali ne precrtavajte niti jednog čovjeka“, vapio je tada dok su kartografi svih boja precrtavali ljude kao danas brojeve na listićima u kladionici. Pa, smo, evo, došli i do krugova, slijedom kojih bi - kao neveliko glasačko tijelo - sarajevski Hrvati ostali izvan kruga, pa onda i izvan toga (virtulanog) entiteta. (Tuzlanskim, pak, nije pomogl čak ni bolje brojno stanje...).

     Sve rečeno, dakako, ne sugerira defetizam, odustajanje. Dapače, još odjekuju kardinalove riječi s Dvanaestog hodočašća vjernika Vrhbosanske nadbiskupije i Banjalučke biskupije Nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke: „Mi postojimo, nije nas nestalo. Koliko god viču: 'Tamo njih nema!' Ima nas i želimo biti i opstati. Želimo biti ono što jesmo, ne protiv drugih, ne na račun drugih, nego ono što nama pripada kao ljudima, kao Hrvatima, kao katolicima.“

     Nemam nikave dvojbe kako bi podaci iz sarajevske Katedrale da nije Crkve bili još porazniji, a sama Katedrala spomenik nekadašnje nazočnosti najstarijeg bosanskohercegovačkog naroda u „europskom Jeruzalemu“ (a i šire).  Uz to, posljednje Puljićeve riječi su, u biti, parafraza gesla kojega se praktički od obnove 1990. godine drži Hrvatsko kulturno društvo Napredak, a koje je, baš nekako u vrijeme kada je kardinal Puljić vapio: „... Nemojte precrtavati!“, proklamirao obnovitelj i aktualni predsjednik Napretka prof. dr. Franjko Topić: „Da nas je (Hrvata) što više, da živimo bolje i da živimo dobro s drugima“. Jasno, u svojo domovini Bosni i Hercegovini.   

 

Amanet – i komu ga je Bog dao?!

    U današnjim, pogotovo današnjim, okolnostima nedvojbeno je kako bez Crkve ne bi bilo Napretka, a bez Crkve i Napretka broj Hrvata katolika u glavnom gradu ove države, ali i nekim drugim bosanskim sredinama, bio bi još manji. Bez ikakva pretjerivanja, to su adrese na koje ovdašnji Hrvati mogu pokucati, znajući kako će im biti otvoreno. Drugdje ni kalauz ne pomaže!

   Slijedom čega me je iziritiralo i prepucavanje vladajuće i najjače oporbene stranke u Hrvatskoj. SDP, naime, tvrdi kako je HDZ kriv za današnje brojno stanje Hrvata u BiH, a napadnuti se brane, ne baš s prevelikim uspjehom. Pita se, primjerice: Što su mogli (više) Hrvati u BiH '92., ali i kasnije tijekom rata?! Na to je pitanje nemoguće realno odgovoriti iz – Zagreba. Ili, (zapadnog) Mostara via Grude. Uostalom, nismo li zbog lutanja hrvatske politike i/li preciznije politike Hrvatske, došli, evo, u poziciju da trenutačna hrvatska predsjednica o položaju ovdašnjih Hrvata razgovara u Ankari s turskim sultanom Erdoganom.

   A u tzv. sarajevskoj političkoj čaršiji to drže potpuno neprimjerenim, uplitanjem u unutrašnje stavari.  Zaboravaljajući pritom da je Alija BiH ostavio Tajipu. Baš, naime, kao što su (navodno) posljednje riječi srpskog kralja Aleksandra u Marseju bile: „Čuvajte mi Jugoslaviju!“, tako je i Izetbegović prije no što će preseliti (navodno) zavapio: „Brate, Tajipe, evo ti Bosna – čuvaj je!“

  O ozračju u Bosni govori i ovaj slučaj: Kolinda Grabar Kitarović prošla je unutar nepune dvije godine put od kraljice Balkana do Tuđmana u suknji... (Mada, eto, njoj Franjo nije Bosnu ostavio u amanet!) A atesti su dijeljenji s iste adrese. No, vratimo se izrečenoj dvojbi: Što su Hrvati trebali raditi, dodavši (i) : Što bi trebali raditi sad?! Osobito oni u Sarajevu i onim dijelovima Bosne koji bi - po aktualonom precrtavanju! - trebali ostati izvan glasovitih krugova. Jer, Izborni bi zakon trebao biti utemeljen po načelu dioničkog društva, a „,mali“ Hrvati su, eto, mali dioničari...

 Slijedom čega moram podsjetiti i na osporavanje Hrvatskog koordinacionog odbora, nekadašnje i ponajprije današnje. HKD Napredak je prošle godine promovirao knjigu Franje Topića, Hrvoja Šapine, Tvrtka Nevjestića i Marija Pejića posvećenu ovoj koordinaciji, čiju je nužnost osnivanja pojasnio prof. Topić: „HKO nije nastao iz želje da se neki ljudi i same najvažnije institucije bave nekim drugim poslovima, nego je nastao iz nevolje i želje da pokuša spasiti mnoge ljudske živote, obraz i mogućnost opstanka Hrvata i Crkve u Sarajevu, a onda i u BiH. Ne bi se najvažnije i najuglednije institucije i organizacije upustile u ovakav projekt da voda nije došla do grla“, naglasio je Topić, dometnuvši kako je prvi cilj bio da preživimo, a drugi da što dostojanstvenije preživimio. Sarajevska reputacija HKD Napredak i Topića, i kao svećenika i kao predsjednika Društva, svjedoči da je cilj ostvaren. I u ratu i – poslije.

 

Voda nešto nosi

     A bilo je i tada savjeta sa strane da HVO krene u konačni (?!) obračun s Armijom. I što bi se dogodilo? Neki (utemeljeno!) misle kako bi došlo do pokolja ne samo 3000 bojovnika, nego i njihovih obitelji i drugih Hrvata. Nečiji bi se, naime, grijesi namirivali na onima koji su samo branili svoj grad. Samo?!

    Glede spomenute vode... već polako ali svakodnevno teče niz grlo. Pa onda nije (baš) lako disati. Dobro bi stoga bilo pokušati, makar pokušati razumjeti položaj, ali i značaj Hrvata u glavnom gradu. Sa (sigurne) distance to nije osobito lako. Zapravo, lako jeste jer je interes površan. I, uglavnom, na razini incidenta. Ali je zato potpuno neproduktivno za one za koje se navodno brine. Bojim se čak da je pitanje: Smeta li nekomu to što Crkva i HKD Napredak ustrajavaju na ostanku Hrvata na svojim ognjištima i suživotu, u biti, retoričko. Je li, na koncu, biti sarajevski/bosanski Hrvat postalo nekakva stigma?!

     I, bili svi isfrabicirani problemi vezani za, primjerice, Napredak preko noći nestali kada bi makar to Hrvatsko kulturno društvo - tražiti to od Crkve bilo bi doista blasfemično - promijenilo adresu. Ma, i ovo je retoričko pitanje! 

Dnevnik.ba