Nikomu danas, ma, zapravo, ni jučer nije do pjesme; Ipak, u ova prokleta vremena, započnimo jednom romskom: Bi‘ će skoro propast sveta/ Nek‘ propadne nije šteta. Svega smo se i svačega naslušali u svezi s, kazala bi Kolinda Grabar Kitarović, starim hrvatskim pozdravom „Za dom spremni“, osobito u slučaju Jasenovac. No, da će skoro propast svijeta, a da to i nije šteta, uvjerio sam se nakon što je kronično blazirani bivši lider SDS-a Mladen Bosić izašao pred novinare i obznanio kako je SNSD agent interesa Hrvatske, pa čak ne smiju osuditi povampireno ustaštvo i ustaški poklič ZDS.
Dotle smo došli – da sljedba Radovana Karadžića i Ratka Mladića proziva Hrvatsku, a sve, dakako, po beogradskim uputima, za ustaštvo. Povampireno! Oni, dakle, koji su pod istu komandu stavili petokraku i kokardu, od Vukovara do Srebrenice.
Za ustaše - spremni
Srbiji očigledno više nije dovoljan notorni Milorad Pupovac za denunciranje, pa su, evo, anagažirali i Bosića čiji je temperament, inače, na razini morskog krastavca. Da ne spominjemo lignju koja se već dugo i opravdano rabi kao sinonim za Ivu Josipovića osvjedočenoga krotitelja ustaške guje. I koji je, zapravo, i dao šlagvort Vučiću, Vulinu i sličnima da kad im se god ukaže prigoda jurišaju na, više-manje, fantomske ustaše. Po europskim adresama osobito.
Razmjerno se, pak, argumentirana polemika glede ZDS, mada i neizravna, vodila između hrvatske predsjednice i bivšega hadezeova ministra Zlatka Hasanbegovića. Na konstaciju, KGK kako napaćeni Hrvati ZDS koriste od stoljeća sedmog, Brozov je isljednik (ali i, ponešto zakašnjeli, egzekutor) rezolutno odgovorio kako je, ipak, riječ o (samo) ustaškom pozdravu. Pritom, ne vodeći naročita računa o konstataciji svoje predsjednice da su ustaše bespovratno kontaminirali taj poklič. Potpuno se, međutim, u ovu priču - bez, čini se, - kraja! - umiješao varaždinski gradonačelnik Ivan Čehok, neuvijeno kazavši kako ZDS u Thompsonovoj pjesmi nema veze s ustaštvom. Jer, misli Čehok, Bojna Čavoglave nastala je u domovinskom ratu, taj poziv su koristili hrvatski dečki, ratnici za vrijeme Domovinskog rata. Pa, kad su ga nedvojbeno ustaše kontaminirali, onda su ga, nedvojbeno također, hrvatski branitelji - i HOS-ovci među njima - dekontaminirali.
Dokazuje to baš 11 HOS-ovaca iz „Prve satnija Ante Paradžik“ čija su imena na jasenovačko spomen ploči; Dok su branili Jasenova i okolicu, a branilu su ga sve do pogibije, nije zapaljena niti jedna srpska kuća, a i glasoviti i monumentalni Kameni cvijet Bogdana Bogdanovića ostao je netaknut. A nekima s, ‘ajmo kazati, kontroverzne, i sad već premještene, ploče, još se ni za grob ne zna, pa je uklonjena ploča jedini spomen da su za Hrvatsku bili spremni.
Na Sigetu usred mraka
Vratimo se još malo na polemiku o (ne)povijesnom ZDS. Bila ili ne bila učiteljica života, historija nas uči da je 1566. Nikola Šubić Zrinski, braneći Siget od opsade nadmoćnijih Turaka, uzviknuo „Za Dom sad u boj“. Potkraj sedamnaestoga stoljeća, Pavo Ritter Vitezović piše spjev „Odiljenje Sigetsko“, u kojemu se također rabi „Za dom“, uz dodatak „i za Boga. Tijekom revolucije 1848./49. ban Josip Jelačić je mobilizirao , ali i inspirirao svoju vojsku pokličom: „Za dom“, a bojovnici bi uzvratili: „Spremni umrijeti“. Mnogo kasnije ban će ući u pjesmu, a za vrijeme neprikosnovene vladavine ljubičice bijele, svaki Hrvat koji bi pjesmom komemorirao Jelačića i zagudio „Ustani, bane, Hrvatska te zove“, otpjevao bi stanovito vrijeme iza rešetaka. Jebi ga, tako je (bilo) u demokraciji – posebna kova.
U povijesti je ostalo zabilježeno i kako je Ante Pavelić prvi put koristio, nikad aktualniji, poklič 1932., na kraju članka pod naslovom „Ustaše, nama je sudbina dosudila“, napisanog nakon Velebitskog ustanka. A 1957. u listu Hrvatska straža, poglavnik je tumačeći sličnost s talijanskim fašističkim pozdravom Pronti (Spremni), kazao kako je tražio poseban, danas bismo kazali autentičan, ustaški pozdrav, koji bi bio više vojničkog značenja. Slijedom čega je neupitno da je Pavelić autor ZDS, ali je još, kako bi se, valjda, što više razlikovao od talijanskih kolega, dometnuo i svoju maleknost. Tako su ustaše pozdravljale „Za dom i poglavnika spremni“. Mada je bilo i onih brzopletih što su znali poglavnika - zanemariti. Pa bi im to onda uglavnom prisjelo.
Sve u svemu, „Za dom“ bi moglo proći, kao što je povijesno i zabilježeno, ali sporno je ovo – spremni. Ma, nije sporno, nego kontaminirano. Hrvati bi zato, ma gdje bili,mogli mirno, da na njih Bosić, Pupovac&beogradska bratija ne bi krenuli ko(l)cem i bijelim lukom, klicati: Za dom... a potom zviždati: Kako?! Lijepo, na obje ruke stisneš kažiprst i srednji prst, zatim spojiš srednje prste, gurneš ih u usta, ukrutiš jezik, stisneš prste na jezik tako da kižiprstima napneš usne i iz sve snage prostrujiš zrak kroz prste. I, eto, za zviždanje si – spreman! Baš kao i za dom!
Ustani, Franjo! Ako nije kasno?!
No, šalu(?!) na stranu! Spomenimo zato na kraju još jedanput glasovitoga (hrvatsko)-srpskog ustašologa Pupovca. Komentirajući novinske napise kako je i Franjo Tuđman svojevemeno bio protiv ZDS, te uporabu pripisivao srpskim tajnim službama, doživotni (po svemu sudeći) lider hrvatskih Srba je spremno podsjetio kako je Tuđman govorio i da je Nezavisna država Hrvatska bila kvislinška tvorevina, ali i da je bila i izraz volje hrvatskog naroda za samostalnu državu. Jasno, Milorad se bekrija toga sjetio e ne bi li kompromitirao prvoga hrvatskog predsjednika. Nedvojbeno, međutim, jeste kako je tih godina pred Drugi svjetski rat hrvatsko nastojanje za emancipacijom od Beograda bilo snažno. Baš, uostalom, i kako ranih devedesetih. Kad je Sava konačno potekla uzvodno...
Pupovac i sljedba bjelodani su primjer kako ta emencipacija nije uspjela ni do danas. U tolikoj mjeri da možda biskup sisački Vlado Kosić i ne pretjeruje kad kaže „ako sutra braću Srbe bude smetala i hrvatska himna, ova će je vlast zabraniti jer su i ustaše pjevale tu himnu“.
A onda će zbilja biti propast sveta. I neka će, nije šteta!
Dnevnik.ba