Ako izostanak reakcije Zagreba na Vučićevo prizivanje Oluje i Bljeska usred kosovske krize, navješćuje novu hrvatsku politiku prema istočnome susjedu, dakle ignoriranje i prepuštanje srbijanskog predsjednika i njegovih ratnih trauma iz mladosti Frojdu – onda čestitam. Ako se, pak, hrvatsko uže rukovodtsvo o svome jadu, tj. slučajevima Rusija i Istanbulska deklaracija, zabavilo pa nema kad uzvratiti tomu osvjedočenome croatofobu na još jednu neboluzu vezanu sa briljatnu hrvatsku vojnoredarstvenu akciju koja je natjerala razne srpske vučiće da se (ipak) probude iz velikosrpskog sna, onda toplo preporučam HašimaTačija.
Napredni radikal
Predsjednik Kosova nekako najbolje zna s ovim bišvim radikalom, a aktualnim naprednjakom. Prije bih, doduše, kazao naprednim radikalom. Evo, za one koji nisu baš pozorno pratili zveckanje oružjem Aleksandra (potencijalno) Velikog, a nakon što su kosovski specijalci rastjerali (zapravo rašćerali!) srpski okrugli stol što se trebao održati na Kosovu; Srbijanski je predsjednik obznanio kako je bio spreman poslati vojsku na Kosova, a kosovski mu je kolega hladnokrvno uzvratio kako bi ta vojska prošla baša kao i onaj vlak koji se iz Beograd zaputio u Mitrovicu sredinom siječnja prošle godine.
Zadnja mu je, naime, stanica na tomu putu bila Raška. Dakle, pred samu granicu s Kosovom. Skandalizirao se tada srbijanski predsjednik nad ovim potezom službene Prištine, ne vidjevši ništa sporno. I, doista, bio je to jedan vrlo živopisan vozić na kojemu je na (samo) 21 jeziku pisalo Kosovo je Srbija.
Kada bi hrvatski dužnosnici učili od Tačija, onda bi nakon što je Vučić teatrlano i patetično - a izvan svakoga konteksta - ispalio: „Neće više biti Oluje i Bljeska“, hladnokrvno uzvratili: Srbima su se već sve Oluje i Bljeskovi dogodili. Što prije to shvati, ili shvate, bit će im lakše. A i svim oko njih.
Treba, međutim, podsjetiti kako je Vučić, tražeći glede Kosova konsenzus u Srbiji, početkom kolovoza prošle godine objavio autorski tekst u Blicu. Jasno, nije ta njegova pisanija naišla na Bogzna kakav odjek, ali ima tu, ipak, ponešto zanimljivih, pa i znakovitih sekvenci. Primjerice, Vučić parafrazira Ambrosea Biercea, koji je, cinično dakako, kazao da je rat način da ljudi nauče geografiju. Usput, taj je američki novinar i pisac imao vrlo traumatično ratno iskustvo, boreći se na strani Sjevera u američkom krvavom građanskom ratu. Otud, eto, taj cinizam.
Upoznaj domovinu...
A kada sam, Vučiću blagodareći, zagazio u taj omiljeni mi teritorij, ne mogu ne kazati kako je aktualni šef srbijanske države geografiju okolnih zemalja učio baš ratujući. Ali, nije Vučić upoznavao domovinu da bi je više volio, slijedom čega mu tragovi smrde od sarajevskog Židovskog groblja (i Pala), preko Gline pa, evo, sve do Prištine. O prve dvije točke njegova ratno/političkog itinerera sve znamo, a na ovu zadnju podsjetio je - baš kad je Vučić zazveckao oružjem - lider pokreta Samoopredjeljenje Albin Kurt, kojega je srbovanje druga beogradskog podsjetilo na njegovu konferenciju za novinare ispred prištinskog hotela Grand prije dva desetljeća. Tada je, svjedoči Kurt, taj mlađahni ministar informiranja u Miloševićevoj vladi održao rasistički i šovinistički govor. No, ne sjećaju se samo Albanci mladoga Slobina jurišnika, za čijega su mandata, inače, po Beogradu ubijali i novinare, nego ga dobro pamte i tamošnje rijetke opozicijske novine. Beogradski Danas, koji, a nije u Srbiji jedini, tvrdi kako su u „slučaju okrugli stol“ Vučić i Tači zapravo vezali zastave, jer im obojici treba instrumentalizacija naroda.
„...I zato je u tom vrtlogu besmisla i općeg rasula svih vrijednosti sada konačno moguće da Vučić i Tači budu na istoj strani, njih dvojica naspram nas svih građana Srbije i Kosova. Zato je moguće da taj Vučić, najglasniji ratni huškač i pozivatelj na mržnju prema Albancima, koji je odgovoran i poznat kao podrška ubojicama i etničkim čistačima u nekadašnjoj južnoj pokrajini, onaj koji je odredio građane Srbije kao agresore, ubojice, svali na sve nas kolektivnu krivicu skrivajući sopstvenu i odgovornost svojih ratnih saveznika za zločine nad Albancima, sada na istoj strani i zadatku sa Hašimom Tačijem. Kosovski mu predsjednik pomaže da dovodi građane u zabludu, da održava stanje napetosti i nesigurnosti, da stvara atmosferu u kojoj je moguće da se sve nade u bolju budućnost sruše u jednoj sekundi...“, piše Danas.
Čeka se Frojd!
Iskoristio je, sve u svemu, Vučić rat da nauči geografiju. Glede, pak, povijesti, kojoj udvaraju tvrdeći da je učiteljica života, teško mu je dati ocjenu. U rečenom teksu u Blicu, on kaže kako se u srpskoj kolektivnoj svjesti svaki dogovor doživljava kao poraz. A po njegovu mišljenu to nije točno. Potom polemizira s Ćosićevom tezom kako je Srbija dobivala u ratu a gubila u miru, pa kaže: „Nismo mi ništa tako veliko dobili u ratovima, što smo gubili u miru“. Da, ali to je bilo lani.
A, danas, kad je bio (gotovo) spreman poslati vojsku na Kosovo, polemizirajući s onima koji u Srbiji tvrde da je režirao cijeli slučaj, kaže: „Sve smo izgubili u njihovo vrijeme, sve što smo mogli izgubiti i što nismo čak ni sanjali. Otišla je Crna Gora, Kosovo je postalo neovisno bar za jedan dio zemlje, a njihova je jedina reakcija bila da nas dovedu do bankrotstva“.
Sve su se Srbima, po, evo, Vučićevu osobnom priznanju, Oluje i Bljeskovi već dogodili. Ratni su vjetrovi zameli krilaticu: Gdje god je ijedan srpski grob tu je Srbija. Pa čak i vučićevski modificiranu u: Gdje god je srpski okrugli stol tu je Srbija. Samo, dakle, Frodj može objasniti zašto ih onda stalno priziva. Ali, on je spriječen. Iz opravdanih razloga.
Dnevnik.ba