Biti protiv bilo kakve vrste podjela postala je „glazba za uši“ međunarodni zajednice u BiH i regiji. Tako se financiraju razno-razni antipodjelaši – od prilično jakih sarajevocentričnih medija, pa do opskurnih NVO organizacija kojima je jedina svrha crpiti nečiji novac pri tom vrišteći kako ništa ne valja, podjele ponajviše.
Uglavnom je u suštini riječ o sarajevskim političarima i njihovim satelitima koji ciljaju na bošnjačko biračko tijelo. Motivi su im dvojaki: dok s jedne strane umilno zvuče međunarodnoj zajednici koja ih zauzvrat (i financijski) podržava, između redaka šalju poruku potencijalnom (bošnjačkom) biračkom tijelu kako će cijela Bosna i Hercegovina postati njihovom.
Tako je cijela jedna plejada sarajevskih političkih, medijskih i drugih nevladinih organizacija silno posvećena borbi „protiv podjela“.
No, što „borba protiv podjela“ zapravo podrazumijeva?
Osnovna težnja boraca protiv podjela je da se „ljudi ne dijele prema vjeri i naciji“, da se naše razlike zatome i da naposljetku postanemo graDŽansko društvo u kojem neće biti konstitutivnih naroda, niti entiteta, niti županija. Bit ćemo jedna složna država u kojoj vrijedi pravilo jedan čovjek jedan glas, u kojem biramo jednog predsjednika i vladu i u kojem je „glavni“ onaj koga je brojčano najviše.
Iako priča nekomu možda zvuči umilno, činjenica je da su takve težnje protuustavne, jer Ustav BiH kao tvorce BiH jasno prepoznaje tri konstitutivna naroda.
Kako borba protiv podjela izgleda u praksi mogli smo vidjeti prilikom formiranja vlada alijanse i platforme na razini Federacije te kroz izbore Željka Komšića u Predsjedništvo BiH. Dakle, „narode se ujedinjuje“ tako što se jednom narodu pogaze konstitutivna prava i nad njima provede pravno nasilje, a sve uz blagoslov međunarodne zajednice.
I to je zapravo glavni problem društ(a)va naše zemlje: međunarodna zajednica koja u BiH ima ulogu konačnog arbitra u svim vrstama političkih sporova, ponaša se pristrano – tj. forsira jedan koncept koji lijepo zvuči, ali u praksi uništava ovu zemlju. Riječ je o konceptu unitarizma koji ne priznaje konstitutivne narode (što je u BiH protuustavno) i želi u konačnici formirati bosansku naciju. Jasno je da je takav koncept neprihvatljiv i Srbima i Hrvatima, koji jednostavno ne žele svoj identitet i nacionalni suverenitet utapati u neki zamišljeni zajednički identitet i suverenitet. Bošnjacima je, pak, primamljiv jer smatraju da kao najbrojniji narod mogu diktirati političke procese.
U posljednje vrijeme, jasnu pristranost međunarodne zajednice smo mogli vidjeti u prilično bizarnom priopćenju za javnost Vijeća za provedbu mira u BiH (PIC) u kojem se organizatore koncerta Marka Perkovića Thompsona optužuje za nekakve podjele.
Istovremeno, ne samo da se šuti na one stvari koje uistinu dijele ovu zemlju, nego se takvi fenomeni (poput fenomena Komšić) čak i stimuliraju.
Najveći uzrok podjela među narodima u Bosni i Hercegovini je upravo neravnoteža u političkim pravima tri konstitutivna naroda. Činjenica da se hrvatskome narodu onemogućava pravo izbora i, još važnije, smjenjivanja političkih predstavnika, Hrvate otuđuje od BiH.
Bosna i Hercegovina je zemlja različitosti i to danas malo tko osporava. No, umjesto da se različitostima upravlja, recimo kroz federalistički model koji je općeprihvaćeni model upravljanja razlikama u višenacionalnim državama, međunarodni faktor u BiH pokušava pomoći dominantnoj sarajevskoj politici da se različitosti ponište i da se silom stvori neko novo bratstvo i jedinstvo.
Povijest je pokazala da su takva nastojanja uzaludna. Ni Otomanska imperija ni Austrougarska ni Jugoslavija nisu uspjele poništiti različite identitete naroda u BiH, pa je suludo očekivati da se to ostvari u današnjoj BiH.
Ako se uistinu želi boriti protiv podjela u bh. društvima, onda je recept jednostavan: sva tri naroda moraju moći sama izabrati i smijeniti svoje političke predstavnike. To je prvi korak; bez tog će nestati Bosne i Hercegovine a time će i borci protiv podjela izgubiti svoju svrhu.
Dnevnik.ba