Iako je Daytonski mirovni sporazum Bosni i Hercegovini donio mir, „daytonska BiH“ je potpuno nefunkcionalna država. No krivac za to nije Dayton, nego intervencije međunarodne zajednice u mirovni sporazum. Iako se danas kaže da je „Daytonski sporazum luđačka košulja navučena Bosni i Hercegovini“, istina je ipak nešto drugačija. Naime, ono što je 1995. godine dogovoreno u Daytonu pa potpisano u Parizu i ono što imamo danas u praksi u Bosni i Hercegovini, dvije su različite stvari. Danas smo daleko od „izvornoga Daytona“. I doslovno i figurativno.
Netom nakon rata Daytonski je sporazum precizno poštivan i postojala je nada da BiH može postati funkcionalnom državom, ali već krajem devedesetih međunarodna je zajednica krenula nasilno intervenirati u mirovni sporazum čiji je aneks 4 ujedno i Ustav BiH. Pri tom se stavila u službu unitarističke bošnjačke politike te tako narušila osjetljiv balans međunacionalnih odnosa.
Kako je Dayton zaustavio rat, odnosno sukob je samo zamrznut a nikako i završen i riješen, stavljanje međunarodne zajednice na stranu unitarističke bošnjačke politike dovelo je do tog da Bosna i Hercegovina nikako nije mogla doći do unutarnjeg konsenzusa o uređenju države. Parlament BiH nikad nije ni pokušao usvojiti novi Ustav, a glavni saboteri tog procesa bili su uglavnom bošnjački političari.
Kako su računali da na svojoj strani imaju međunarodnu zajednicu (čitaj: Amerikance), bošnjački političari nikad nisu imali stvarnu ambiciju graditi BiH kao stabilnu državu triju u svemu jednakopravnih konstitutivnih naroda. Upravo suprotno! Činili su sve da država jednakih konstitutivnih naroda nikad ne profunkcionira, a gotovo otvoreno su radili (a rade i danas) na pretvaranju BiH u unitarnu državu – državu u kojoj je glavni i o svemu odlučuje onaj narod koji je najbrojniji.
Tako su krajem prošlog i početkom ovog stoljeća vješto uvjeravali međunarodnu zajednicu da su za sve krivi „nacionalisti“, misleći pri tom, naravno, na sve one koji zastupaju interese hrvatskog i srpskog naroda. Pri tom su svoje unitarističke, u svojoj suštini velikobošnjačke i panislamističke motive zaogrnuli pričom o „građanima“
Kako Srbe nisu mogli pokoriti zbog puke činjenice da postoji Republika Srpska, a najbolje je to iskusio Haris Silajdžić i njegova Stranka za BiH koji su praktično nestali s bošnjačke političke scene nakon što nisu ispunili svoje predizborno obećanje da će ukinuti RS, bošnjački političari, potpomognuti strancima, okomili su se na Hrvate u FBiH.
Rezultat njihovih poteza je gotovo potpuno urušavanje države BiH i davanje snažnog vjetra u leđa aspiracijama za osamostaljenjem Republike Srpske.
Nakon „alijanse“ i „platforme“ te „fenomena Komšić“ danas je Bosna i Hercegovina od „države eksperimenta“ postala „propala država“ i kao takva je prepoznata u svijetu.
Da bi se „daytonska luđačka košulja“ skinula s Bosne i Hercegovine, stvari se moraju vratiti na početne pozicije: mora se uvažiti načelo konstitutivnosti koje izvorni Dayton prepoznaje. Ako se to načelo uvaži, onda više nećemo imati problema s kojekakvim komšićima i sličnim avanturistima.
Prva prigoda za ispravljanje nepravde Bosni i Hercegovini leži u nužnim izmjenama Izbornoga zakona na način da se onemogući da jedan narod drugom bira političke predstavnike. U suprotnom, međunarodna zajednica bi nas mogla ponovno vratiti u vremena koja smo Daytonom ostavili iza nas.
Dnevnik.ba