S tri limuzine, svatko sa svojom, troglavo se naše Predsjedništvo zaputilo u utorak ka nekadašnjem glavnom gradu. Da bi stigli na svečanu večeru kod srbijanskog predsjednika. Odmah nakon večere, Aleksandar Vučić je kazao kako oni, sva četriri, dakle, predsjednika nisu tu da se grle. Što je, dakako, dobro - jer to su zagrljaji od kojih kosti pucaju. A kad bi još - ne daj Bože! - u tom kobnom času nestalo struje... A večera je, svjedoči domaćin, bila više radna nego svečana. Prave su, međutim, svečanosti počele tek sutra, nakon konaka.
Ne voli, tako mi se barem čini, Bakir Izetbegović noćiti izvan Sarajeva. Nije navikao na tuđi jastuk. Osim kad ono spava u Ankari. Ali, drugo je to... Zato se svu noć vrtio, te onako neispavan, nije najbolje upamtio što je dogovoreno uz večeru.
Besa (ni)je besa
Beogradski izvor koji je nazočio sastanku srbijanskog predsjednika i našega kolektivnog rukovodstva tvrdi kako je Dragan Čović tri puta pitao Izetbegovića slaželi se da se vanjskopolitički stav Bosne i Hercegovine glede Kosova ne mijenja i da takav ostane sve dok se Srbija drži svoga aktualnog stava. Bošnjački je član nevoljko, ali potvrdno klimnuo glavom. Jedan od svjedoka Bakirova klimanja bio je i Vučić.
Isti izvor tvrdi kako je Čović, imajući u vidu glasoviti izetbegovićki gen, i pred izlazak pred novinare još jedanput tražio cimerovu besu. I ovaj mu je dao. Ali, vidjeli smo, Bakir ispred vrata i onaj ispred novinara, dva su svijeta različita. Još dok je hrvatski Član govorio, dobacivao je: Mogu li, mogu li ja... I čim je Čović rekao svoje, Izetbegović II. je, ne hajući za protokol i ono što je dogovoreno tijekom razgovora iza zatvorenih vrata, nazočnima priuštio domoljubni ispad. U biti, ponovio je staru frazu tzv. međunarodne diplomacije kako BiH mora govoriti jednim glasom. Riječ je, pak, o tomu da je baš taj mirnodopski zlatni ljiljan, solirajući sredinom studenoga u svezi s be-ha politikom prema Kosovu, generirao lošu atmosferu uoči beogradskoh summita. Štoviše, doveo ga u pitanje. Misleći, valjda, da je taj jedan glas – njegov.
Istina, Izetbegović mlađi tvrdi kako je molio Čovića da mišljenje o Kosovu iznese kao svoj, a ne stav državnog Predsjedništva. A hrvatski ga Član nije poslušao. Svjedoka za takvo što, međutim, nema. Tako se, eto, usred Beograda dogodilo vanprotokolarno sranje bez presedana. I, što bi kazao Mladen Ivanić, sada će neki biti važni kod svojih. Što je bjelodano već dan nakon skandala. Po forumima je namali broj onih koji veličaju Bakira koji je i ustašama i četnicam u brk skresao ono što im (i bez Kosova) ide.
Stanovita demilitarizacija
Treba ipak raščlaniti stav beogradskog padobranca; On, naime, gotovo himnično i s desnicom na srcu junačkome, poručuje, izguravši Čovića s govornice, kako će se o međunarodnoj politici i stavovima BiH odlučivati u Sarajevu. Jasno, nema ništa dvojbeno u tomu da se visoki državni dužnosnik zaleže za dignitet države koju zastupa. Nažalost, Sarajevo, kao glavni grad, već je dugo - a i svakim danom sve više - virtualni pojam. Osim što u njemu stoluju tri predsjednika, to je grad, što se u njegovu temeljnem dijelu često zaboravlja, iz dva dijela. Dayton nas uči kako imamo istočno Sarajevo i, valjda, zapadno. Ako, dakle, bošnjački Član tvrdi da će se vanjska politika voditi u Sarajevu, treba voditi računa i o ovome faktu. Da sad ne podsjećam kako se to (drugo) Sarajevo nekada zvalo još i – Srpsko.
A glede digniteta; Pa, vrlo mi je zanimljivo obrazloženje srpskog Člana. Osobno, budući sam beogradsku konferenciju za novinare gledao uživo, očekivao sam da i Mladen Ivanić, slijedeći Izetbegovića, prekrši protokol i kaže ono što govori otkako je izabran u bh Predsjedništvo – Kud Beograd, tud i mi! Ali, dobri su nervi u prof. Mladena, šutio je i kiselo se smiješio dok je Bakir vodio svoju kosovsku bitku. Šutio sam, objasnio je Ivanić kasnije, poštujući dignitet zemlje iz koje dolazim i poštujući domaćina.
Nema, dakako, govora o tomu da se učesnici beogradske bruke dogovore oko toga čiji je način bolji da se čuva državni dignitet – Izetbegovićev ili Ivanićev. Ovaj je prvi, pak, opet zvijezda beogradskih tabloida; Kada je sredinom studenog prvi put udario na Kosovo, s naslovnica je vrištalo: „Bakir zabio nož u leđa Srbiji“, a sada „Izetbegović pljunuo na dil sa Srbijom“. Došlo je, rekao bih, do stanovite demilitarizacije. Mada, i pljuvačka je neka vrsta hladnog (istina više vlažnog) oružja.
Neka nek‘ malo zazeleni
A kako će pitanje Kosovo iznad zemljice Bosne - koja drugih problema nema nikakvih! - stajati kao Domoklov mač koji je, inače, do krajnih granica zategnuo onu (mitološku) konjsku dlaku koja ga drži, možda je najbolje rješenje – referendum. Kako stvari stoje, opet će biti dvojica na jednoga. Pa da se opet lijepo pokoljemo. Da se, brate, više ovako ne zajebavamo. Dobro, neka se prvo snijeg otopi. Pa kad zazeleni...
Pa nismo tu, što bi kazao Vučić, da se grlimo.
Dnevnik.ba