Nakon što je slijedom slučaja Jasenovc, tj. prijepora nastalog zbog spomen ploče za poginule pripadnike HOS-a u Jasenovcu, hrvatski premijer Andrej Plenković lani utemljio povjerenstvo nazvano Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, hrvatska je javnost - pa i šire - čekala rezultate toga „suočavanja“. Neki čak i nestrpljivo. I, evo, prošloga smo tjedna vidjeli kako su Plenkovićevi vijećnici ocijenili posljedice vladavine nedemokratskih, ili, kako bi se kazalo u jednom od tih pokojnih režima – nenarodnih.
Prvi među njima akademik Zvonko Kusić drži kako su postigli veliki uspjeh, jer su, veli, uspjeli producirati jedan dokument koji je staloženo, maksimalno koliko je moguće bez ideologije, bez emocija, spustio na činjenice. Ukratko, hvalite me usta moja.
E, blago Hrvatima!
Većina, pak, povjesničara, kako slijeva tako i zdesna, drži da je riječ o trulom kompromisu. A činjenica da su čak petorica (po nekim izvorima i sedmorica) članova povjerenstva iznijela izdvojena mišljenja, svjedoči kako je Kusić mrv(ic)u neobjektivan u procjenjivanju dometa tima kojega je predvodio. Doduše, nije mali domet ni to, a čime akademik obrazlaže „veliki uspjeh“, što su prvi put u povijesti komunistički simboli proglašeni spornim, a komunistički zločini koji su bili često prikrivani i nisu bili osuđivani, prvi put stavljeni u kategoriju spornih. E, blago (onda!) Hrvatskoj - i Hrvatima općenito!
A kao svojevrsna replika Kusićevu samozadovoljstvu glede toga što je komunistima konačno u brk skresano to što se nisu baš držali zakona kao pijan plota, mediji su donijeli vijest kako su lokalne vlasti u Zaprešiću Brozu skratili ulicu. Uzevši nekoliko stotina metara od ljubičice bijele, namirili su branitelje, pa će se ona teritorija što je do sada bila pod kontrolom trostrukog narodnog heroja, ubuduće zvati Ulica hrvatskih branitelja. Uz to, zaprešićki su šnajderi odrezali jedan dio ulice i Alojiziju Stepincu. Tako će, eto, kardinal dijeliti ulicu s onim drugom po čijem su ga nalogu utamničili a onda i sustavno trovali. (Vidi knjigu Juraja Batelje Komunistički progon i mučeništvo blaženoga Alojzija Stepinca prošloga tjedna promoviranu (i) u Sarajevu. Čak, reako bih, i u Sarajevu.).
Ukoliko se - čak - i složimo s Kusićevom konstatacijom kao je veliki domet već i to što je petokraka konačno sporna baš kao i zločini pod njom počinjeni, ne možemo se a ne zapitati: Što se do sada čekalo?! Još prije nekoliko godina je, naime, utvrđeno 1.700 stratišta koja zorno svjedoče o pripremanju i sustavnosti zločina, koje je, nakon Drugog svjetskog rata, počinila jugoslavenska komunistička vlast. Titini poklonici u Hrvatskoj branili su ga tvrdeći kako on nije znao za monstruoznu odmazdu. Uzalud je i to što je zapisano kako je jabuka sa grane 26. svibnja 1945. u Ljubljani ispalila:
Ruka osvetnica
„Što se tiče onih izdajica, koji su bili u svakomu narodu posebno, to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvete našega naroda je već dostignula veliku većinu, a samo manjem dijelu izdajica posrećilo se pobjeći pod okrilje pokrovitelja izvan naše države. Ta manjina neće više nikada gledati naše divne planine, naša cvjetna polja. Ako se to i dogodi, bit će to samo zakratko“, obećao je najveći sin svih naših naroda i narodnosti.
Nakon ovoga citata, bjelodano je zašto je povjesničar Ante Nazor iznio izdvojeno mišljenje na istom publicirane preporuke Plenković&Kusićeva povjerenstva. „Gledajući s pozicije žrtve, ne mogu shvatiti da je „za dom spremni“ govor mržnje, a na isti način „smrt fašizmu, sloboda narodu“, pod kojim su poubijane na tisuće ljudi, nije. To meni ne štima. Kako sad to dijeliti, pa mi sad opet dijelimo narod“, rezigniran je Nazor.
Na što bih dodao kako zaprešićka ulica zorno ilustrira tu podjelu. Karikturalno, doista! Morbidno, čak! No, ma koliko Kusić povijesnim dometom krstio to što su konačno „komunistički simboli proglašeni spornim“, treba reći kako u zaključcima stoji „simbole antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu (primjerice, crvenu zvijezdu) Vijeće ne smatra spornima“. Da akademikovo, ipak, donekle drži vodu, govori nam nastavak: „S druge strane, jasna je njihova povijesna kompromitacija tijekom jugoslavenske komunističke vladavine, a potom i oružane agresije na Republiku Hrvatsku, zbog koje se ona svrstavaju (i) u sporna obilježja. Stoga njihovu javnu uporabu, odnosno korištenje u javnom prostoru nije neprihvatljivo izričito zabraniti ako se tom uporabom, odnosno korištenjem krše ljudska prava poticanjem na uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti suprotno čl 39. Ustava.“.
Budući HOS-ovci mogu vikati „Za dom spremni“ samo po grobljima, jasno je kako je petokraka bolje prošla. Kažnjena je, rekao bih, uvjetno. I tu, što bi kazao Nazor, nešto ne štima. Jer, koliko god je tijekom NOB-a bila simbol antifašističke borbe, poslije je tu nevinost izgubila – u dva navrata. Odmah poslije rata krvava Titina ruka osvetnica i, dakako, tijekom Domovinskog rata, jednako tako krvava i s četnicima združena. Uostalom, slika Šljivančanina s titovkom na glavi usred srušenog Vukovara dok četnici pjevaju Slobi da šalje salate, naprosto je neizbrisiva. S druge strane, koliko god su „stari hrvatski pozdrav“ ZDS ustaše kompromitirale, on je doživio svoje pročišćenje ranih devedesetih u obrambenom ratu u Hrvatskoj. Pod njim su pobijeđeni združene petokraka i kokarda.
Nakon svega, najbliži sam Nazorovoj ideji da sve simbole Drugog svjetskog rata i poraća treba staviti u muzej, uz iznimke partizanskih simbola za vrijeme Drugog svjetskog rata te amblema HOS-a za vrijeme Domovinskog rata.
Ustaški kompleks, srpska ujdurma
Slučaj (a, objektivno, slučaj jeste) povjerenstvo u stanovitoj mjeri, osobito zbog rečenoga sraza petokraka – ZDS, svjedoči i o hrvatskom ustaškom kompleksu. Komplesku, nametanom iz Beograda poslije ‘45. a na kojemu inzistira osobito sljedba Vojislava Šešelja i Slobodana Miloševića, crno-crvena vladajuća srbijanska koalicija. I u okviru kojega je svih ovih desetljeća falsificirana povijest, osobito učešće hrvatskih partizana u NOB-u, Bitka na Sutjesci koju su iznijeli, prije svega, dalmatisnki partizani, eklatantan je primjer.
I danas, samo što su objavljeni zaključci Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, javio se mladi četnik iz ranih devedesetih. Trenutačni, naime, predsjedni Srbije. Obznanivši kako mu ne pada na pamet predstavljati se kao predsjednik svih Srba u regionu, Aleksandar Vučić istovremeno velikodušno daje mandat drugima da izgovaraju što hoće. Pa i da, veli, govore kako su ustaški pozdravi dozvoljeni u određenim prilikama. Onaj, dakle, kojemu se treslo na šubari cvijeće po Glini i Sarajevu, danas se sprda s Plenkovićevim povjerenstvom.
A aludiranje na (još živu) ustašku guju za koje je Beograd dobio šlagvort i od nekih hrvatskih domaćih izdajnika, zapravo je besmisleno. Autentična, u biti, srpska ujdurma. Podsjetio je na to i jedan od članova Vijeća koji je izdvojio mišljenje i uskratio glas za finalnu verziju dokumenta, prof. dr. Željko Tanjić, rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta. „U hrvatskom se Ustavu NDH ne priznaje, a ZAVNOH priznaje kao jedno od povijesnih stanja koja dokazuju povijesni kontinuitet hrvatske državnosti. Time se hrvatska država drastično i definitivno obračunala s režimom NDH-a, jer mu je, zbog kolaboracije s nacifašizmom, zanijekala upravo ono zbog čega je ona i nastala – stvaranje slobodne i samostalne hrvatske države. O tome dalje i ne treba raspravljati, nego se diviti hrvatskom Ustavu koji je odbacio NDH, usprkos povijesnoj težnji hrvatskog naroda za slobodnom i samostalnom državom“, drži Nazor.
Osobito, dodao bih, ne treba polemizirati s onima koji su rehabilitirali Dražu Mihailovića, za predsjednika izabrali četničkog vojvodu i spremni su rehabilitirati Milana Nedića, koji je prvi u Europi riješio „židovsko pitanje“. I o tomu revno predao raport Berlinu.
Dnevnik.ba