Poslije gotovo četvrt stoljeća rada i potrošenih stotina milijuna eura Haaški sud zatvara svoja vrata. Ta odluka za neke dolazi prekasno, a za neke prerano jer su mišljenja da je mnogo toga i danas ostalo neriješeno kada su u pitanju počinjeni ratni zločini na prostoru bivše Jugoslavije, piše Branimir Bradarić za zagrebački Večernji list.
Rezultat rada pokazuju kako je pred sudom u Haagu podignuta 161 optužnica, a osuđeno je 90 osoba za počinjene ratne zločine na prostorima bivše Jugoslavije od čega njih šest na doživotne kazne zatvora.
Osuđena su 64 Srba i Crnogoraca, 18 Hrvata i 5 Bošnjaka. I četvrt stoljeća poslije ostaje niz nepoznanica kada je u pitanju rad ovoga suda. Prije svega ostaje nejasno u kojoj mjeri je sud u Haagu bio politički sud s obzirom na to da je sa svih strana bilo takvih izjava. Samim tim ostaje nepoznato i koliko su dnevne politike i razni interesi krojile optužnice ali i presude. Nikada nećemo saznati niti koliko su donesene presude pravedne, odnosno, jesu li optuženi zaslužili veće ili manje kazne, odnosno, jesu li neki optuženi greškom.
Posebno iritira činjenica, s čime se svi slažu, da najveći broj pravih krivaca koji su počinili ratne zločine nije osuđen niti je protiv njih podignuta optužnica. Među njima je i danas mnogo živih osoba koje bi mogle rasvijetliti neka od počinjenih zlodjela. Nisu optuženi ni neki od kreatora cijeloga kaosa koji je vladao 90-ih godina na ovim prostorima, a koji također danas mirno žive. Neki su čak i svjedočili na sudu u Haagu kao svjedoci optužbe. Kako god se gleda činjenica je da sud u Haagu nije ispunio svoju svrhu i da je zapravo samo dijelom zadovoljio pravdu koja mu je trebala biti prvi i osnovni cilj.
Previše je bilo krvi i zločina da bi se sve slomilo na 90 osuđenih osoba. Ipak, s druge strane, da nije bilo suda u Haagu ni ovo malo “pravde” ne bi bilo doneseno. Razlog je što domaći sudovi nemaju snage da se obračunaju s ratnim zločincima. Teško da i mogu imati kada je stvorena klima u društvu da se osuđeni slave kao da su svojevrsni ratni heroji ili osobe koje su svojim djelima zadužile cijele narode.
Svaka od presuda nailazila je na brojne negativne komentare pri čemu se zaboravljalo ono najvažnije. Zaboravljeni i po strani su stavljane žrtve svih tih zločina činjenih u nečije ime i za neke više i bolesne ciljeve. Zaboravljena su sva počinjena zvjerstva, rijeke krvi, pobijene žene i djeca, logori, mučenja, nebrojena silovanja, spaljena sela, uništeni gradovi...
Čini se kako i danas neki misle da neke majke drugačije tuguju ili manje vole svoju djecu ili pak da je nečija krv drugačije boje i samim tim ta osoba manje vrijedna. Danas, kada je Haag zatvorio svoja vrata možemo se upitati i što smo svi zajedno naučili ovih godina od početka rata. Nažalost, poslije svega viđenoga malo ili niti malo. Dojam je da je upravo Haag pridonio, ali prije svega slabe države koje nemaju snage obračunati se s kukoljem u svojim redovima, da bi u slučaju nekoga novoga rata brojni zločini opet bili ponovljeni.
Ovaj put, poučeni sa svime što se dogodilo, neka nova generacija onih koji ubijaju u nečije ime i za više interese samo bi pazila da bolje prikriju svoja zlodjela.
Dnevnik.ba