Raspravno vijeće Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu izreklo je 22. studenog 2017. prvostupanjsku presudu zapovjedniku vojske bosanskih Srba Ratku Mladiću proglasivši ga krivim za zločin genocida u Srebrenici i zločine protiv čovječnosti te ga osudilo na jedini mogući način, na kaznu doživotnog zatvora.
Mladić je oslobođen krivnje za točku optužnice u kojoj ga se teretilo za genocid u šest bosanskohercegovačkih općina, uključujući općinu Prijedor, koja je po masovnosti počinjenih zločina odmah iza Srebrenice, jer je zaključeno da ti zločini nisu imali obilježje genocida. Također, Međunarodni kazneni sud nije "honorirao" ulogu Srbije u masovnim zločinima, ona je prešućena, ponovljene su gotovo iste formulacije kao u prvostupanjskoj presudi Radovanu Karadžiću, što je većina političkih analitičara unaprijed predviđala.
Amnestiranje Srbije i prebacivanje krivnje na političko i vojno vodstvo bosanskih Srba ima svoju neskrivenu političku dimenziju, prije svega kao svojevrsni ustupak Srbiji u cilju njenog nesmetanog puta prema NATO-u i Europskoj uniji, odnosno otimanju iz ruskog zagrljaja. Razne političke igre kojima se traumatiziraju žrtve, na što smo svi oguglali, glavni su razlog zbog kojeg Haški sud, nažalost, nije ispunio svoju svrhu. Umjesto pomirenja, mi danas imamo otvoreni prezir prema žrtvama i sve izraženiju netrpeljivost i govor mržnje. Bilo je zanimljivo u tom smislu pratiti reakcije iz Republike Srpske na zasigurno najvažniju presudu koju je donio Haški tribunal od svog osnutka: Milorad Dodik proglasio je Mladića "srpskim herojem", dok su oporbeni političari uglavnom lamentirali o antisrpskom karakteru Haškog tribunala. O žrtvama nije progovorio nitko od njih. To je, nažalost, postao standard koji je postavio Milorad Dodik i svako odstupanje od njega predstavlja čin političkog samoubojstva. Sama presuda, naravno, ni najmanje neće pomoći u razrješenju "enigme Mladić", odnosno u propitivanju najdublje ljudske patologije. Večer uoči izricanja presude Ratku Mladiću, na Federalnoj televiziji prikazana je reportaža koja je snimljena u Božanovićima, selu u općini Kalinovik, rodnome mjestu Ratka Mladića.
Ovo nije novina. Godinama uoči obljetnice srebreničkoga genocida u medijima naglo oživi interes za Kalinovik. Prije desetak godina novinari jednog sarajevskog tjednika napravili su reportažu iz toga grada, iz koje se sjećam jednog bizarnog detalja, kako u 21. stoljeću dnevne novine u Kalinovik stižu s 24 sata zakašnjenja. Bez obzira što su posjeti Kalinoviku, prema mojemu mišljenju, dobar put u traganju za korijenima jednog patološkog zla, sličan pristup ima i loših strana. Primjerice, izjave Mladićevih rođaka ili prijatelja iz djetinjstva, koje se iz godine u godinu ponavljaju, kako je Ratko Mladić bio "dobar i drag dječak" i slično, ostavljaju prostor za nevjerojatno iskrivljavanje slike stvarnosti u kojoj se ljudska tragedija pretvara u krvavu sapunicu u kojoj postoje samo crno-bijeli likovi, "naši" i "njihovi", odnosno "heroji, a ne zločinci". Općina Kalinovik nalazi se 60 kilometara južno od Sarajeva. Po popisu stanovništva iz 1971. godine, općina je imala 9458 stanovnika, od toga 3795 Bošnjaka, odnosno oko 40 posto. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2013. godine, nacionalna slika Kalinovika u potpunosti se promijenila: u općini Kalinovik danas živi 2029 ljudi, od toga 1947 Srba (oko 96 posto), 57 Bošnjaka, 8 Hrvata te 17 "ostalih".
Može li se iz opisa mrtvoga grada nazreti barem djelić jedne patologije, odnosno odgovoriti na pitanje je li ona zapravo začeta tu? Jednom sam prije rata poslom, ne sjećam se više kojim povodom, prošao kroz Kalinovik i nakratko smo zastali popiti kavu u nekoj opskurnoj birtiji. Nalazili smo se gotovo u "centru grada", u kojem su se već iza kuća uz glavnu cestu pružali pašnjaci s mnogim stogovima sijena. Taj događaj me kasnije zbog nečega uvijek podsjećao na uvodni dio filma "Bilo jednom na divljem zapadu" Sergia Leonea, na genijalni prikaz ljudske čamotinje, kad vam se učini da je svijet na trenutak zastao.
Američki povjesničar Robert Donia, koji je jedno vrijeme radio kao sudski vještak Haškog tribunala, o čemu sam već pisao u Expressu, prvi je u javnosti iznio podatak kako je Ratko Mladić na Skupštini bosanskih Srba održanoj 12. svibnja 1992. godine izjavio kako se "šest tačaka koje se trebaju provesti u stvaranju Republike Srpske", koje su koncipirali Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik, mogu uspješno provesti jedino genocidom.
Mladić se na neki način tome usprotivio, o čemu svjedoči i transkript s te Skupštine. "Prema tome, mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je... to neće... ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid. Mi moramo da pozovemo svakog čovjeka, koji je čelom poljubio ove prostore i teritoriju države koju hoćemo da napravimo. I njima je mjesto sa nama i pored nas", izjavio je tada Mladić.
Potom je naveo kako je dan ranije bio u rodnom Kalinoviku te kako su ga tom prilikom srdačno došli pozdraviti muslimani iz okolnih sela, te kako im je on rekao kako se "Srbi i muslimani trebaju držati zajedno, da moraju štititi jedni druge". Događaji koji su uslijedili u Kalinoviku pokazali su da se radilo o pukom licemjerju, jer su kalinovički Bošnjaci u proteklom ratu također prošli tešku kalvariju.
Ova posljednja rečenica podsjeća na često emitiranu snimku Ratka Mladića iz srpnja 1995., u kojoj jamči sigurnost zarobljenim Srebreničanima. Zaštićena svjedokinja RM-032 izjavila je tijekom suđenja Ratku Mladiću da su pripadnici srpskih snaga u ljeto 1992. silovali muslimanske žene pritvorene u Kalinoviku. Uniformirani Srbi redovito su dolazili u zgradu kalinovičke škole i odvodili na silovanje muslimanske žene i djevojke koje su tu bile pritvorene. Neke od odvedenih djevojaka nikad se nisu vratile. Svjedokinja je navela da je u školi bila pritvorena od srpnja do rujna 1992., zajedno s troje djece, sestrom i desecima drugih žena. Čest je još jedan vid pronicanja u tu ljudsku patologiju, i to preko samoubojstva Mladićeve kćeri Ane, koje su mnogi okarakterizirali svojevrsnim "okidačem" za ono što se dogodilo godinu-dvije kasnije u Srebrenici.
Katalonska spisateljica Clara Uson, koja je ove godine bila gošća zagrebačkog Festivala svjetske književnosti, objavila je nedavno roman "Kći Istoka", koji govori upravo o tome. "I, odjednom, počinila je samoubojstvo... A imala je samo 24 godine! Nevjerojatno! Bila je tad riječ samo o glasinama, ali se pričalo da je 1994. sa svojim kolegama s fakulteta posjetila Rusiju i da je tamo čula nešto o ponašanju Mladića u ratu. Vratila se potpuno drugačija. Bila je depresivna, patila je od nesanice, bila je dekoncentrirana", izjavila je Clara Uson u intervjuu koji je dala prije nekoliko mjeseci za Express. Postojale su još neke teorije zavjere koje su povezivale događaje u Srebrenici sa samoubojstvom Mladićeve kćeri.
Prema jednoj od njih, primjerice, samoubojstvo Mladićeve kćeri bilo je zapravo ubojstvo koje su počinile bošnjačke tajne službe, a da je Srebrenica Mladićeva "osveta" za taj čin. Obje ove "teorije", ona Clare Uson i ova druga, zapravo su banalne i nisu vrijedne spomena, te na neki način služe za banaliziranje. Čak bih se usudio reći da služe i za romantiziranje jednog od najstrašnijih zločina na tlu Europe nakon Drugog svjetskog rata. Mladićeva zapovijed, na primjer, o "razvlačenju pameti" stanovnicima sarajevskog naselja Pofalići ("jer tamo ne živi velik broj Srba") s početka opsade Sarajeva, još dok je njegova kći Ana bila živa, na neki način otkriva istu onu patologiju koja je u konačnici rezultirala Srebrenicom. Konačno, ista, "srebrenička patologija" ubijala je i 1991. u Škabrnji.
Na žalost Škabrnja, nije našla u fokusu Haškog suda. Razlog je, čini mi se, vrlo jednostavan i usko je povezan sa sramnim amnestiranjem Srbije za masovne zločine koji su počinjeni pod Miloševićevim pokroviteljstvom. Obitelji žrtava prešućenog zločina u Škabrnji zapravo su kolateralna šteta političke dimenzije Haškog tribunala, jer bi povezivanje tog zločina s Beogradom automatski s njim povezalo i zločine počinjene u BiH, s Ratkom Mladićem kao zajedničkim nazivnikom.
Dnevnik.ba