Čuo sam mnoge izjave o BiH-trojstvu. Od izjave Martina Raguža, da nije dobro da se dvojica udružuju protiv trećeg, do izjave da treći neće nikada dozvoliti dvojcu da rasparča njihovu zemlju. Znamo svi da je jedan od problema BiH taj što je riječ o tro-entitetskoj strukturi, a ne o dvoentitetskoj (mislim na narode, ne institucije). Međutim, da odmah rješimo glavni problem: neka dvoentitetska struktura nije nužno bolja, ili mirotvornija, od troentitetske. Naime, upućeni u međunarodne odnose znaju da je svijet, kao globalno selo, postao mirotvornijim početkom 1972., kada je Amerika obnovila suradnju sa Narodnom Republikom Kinom, čime se bipolarni svijet Hladnoga Rata počeo pretvarati u multipolarni svijet. Naime, u potonjem svijetu, ali ne u prethodnome, akteri imaju veću slobodu djelovanja, i problemi ne vode tako često polarizaciji stavova kakvoj je svijet svjedočio do 1972. Naravno, bilo je uvijek problema, posebice u vrijeme Yomkipurskog rata 1973., ali, općenito, globalno, broj mirovnih ugovora između SAD i Sovjetskog Saveza raste rapidno i značajno nakon ‘‘ulaska‘‘ Kine u igru, kao trećeg velikog aktera.
Nixon i Kissinger, tvorci nove triangularne diplomacije SAD, bili su vrlo mudri ljudi, ali, nažalost, predstavljali su više izuzetak nego pravilo američke vanjske politike tijekom posljednjih sedamdesetak godina. Naime, takozvana politika detanta u SAD-u izgubila je na popularnosti tijekom druge polovice 1970ih. No, ostala je u lijepome sjećanju glavnim akterima: pogledajte, primjerice, što sovjetski veleposlanik Dobrynin o tome piše u svojim memoarima.
Zanimljivo je da su, jedno vrijeme tijekom poraća, hrvatski predstavnici sebe upravo doživljavali kao posrednike između dva ekstrema, srpskog („separatističkog“) i bošnjačkog (‘‘unitarističkog‘‘), posrednike koji su svojim ponašanjem nastojali stabilizirati BiH. Dakle, upravo u smislu Nixon-Kissinger politike u globalnome trokutu. Međutim, to je razdoblje jako kratko trajalo. Negdje do 1999. do 2000., a onda je postupno postajalo sve jasnije da od prave implementacije Daytonskog sporazuma zapravo neće biti ništa. I u tim, promjenjenim okolnostima, ponovno smo se vratili na jednu vrstu ratnodopske politike između tri aktera, politike koja znači manje-više „rat svih protiv sviju“ (iako, u smislu racionalnih politika, Hrvati i Srbi stoje na jednoj, a Bošnjaci, sa nekoliko drugih, jačih igrača, stoje na drugoj strani polja. Dakle, definitivno nije riječ o ‘‘dva loša koja ubiše Miloša‘‘.)
Dakle, u čemu je glavni problem sa Ivanićevom izjavom? Ivanić implicira da je situacija u BiH, manje-više, stvar PR-a. Glavno je pitanje tko će izgledati odgovoran za neke loše procese. Ivanić, time, politiku u BiH čita u modusu ‘‘američke politike‘‘ koja je zamišljena da bude poput igrokaza za poglupoga glasača koji ima kratko pamćenje.
Nažalost, u BiH nije tako, ili nije tako tijekom posljednjih 15-ak godina. U BIH je uglavnom sve jasno svakoj relevantnoj strani. Jasno je da su najveći neprijatelji izvornoga Daytona bošnjačko-muslimanski predstavnici, uključujući one iz tzv. građanske-lijeve opcije (koja u BiH nije lijeva); jasno je također da je dosadašnja implementacija Daytona išla protiv razboritog tumačenja Daytona, a da je njenu usklađenost sa preferencama bošnjačko-muslimanske elite, i Amerike prije svega, osigurao intervencionizam visokih predstavnika (koji nastavlja vrijediti inercijom, a ne procesom svjesne, politički legitimirajuće, institucionalne podrške). Međutim, svejedno, po svemu sudeći je glavni cilj važnih igrača međunarodne politike bio taj da se u BiH zadrži stanje rata, te da se ono iskoristi za neke dodatne ciljeve koji uglavnom ne koincidiraju sa ciljevima niti jedne od ‘‘unutarnjih strana‘‘ u BiH.
Dakle, u čemu Ivanić griješi? On griješi u premisi da se Srbi trebaju primiriti jer da će se konflikt premjestiti u Federaciju. Prema onome što smo do sada vidjeli, bošnjačko-muslimanski su predstavnici u konfliktu sa i srpskim i hrvatskim predstavnicima, i to svo vrijeme. Međutim, to ne znači da je riječ o ‘‘jednome protiv dva‘‘, jer, BiH tijekom posljednjih 17 godina uopće nije ‘‘trokutasta‘‘. Ona je vrlo ‘‘fraktalna‘‘ i poligonalna. I zanimljivo, stanje konflikta u BiH održava se na nekoj pristojnoj razini, bez dinamike tipične za razvoj prema ‘‘rješenju konflikta‘‘ (bilo dogovorom bilo nekim drugim sredstvima), zbog nekoliko ključnih faktora: strane su podijeljene iznutra, a ne samo izvana; konflikt u BiH reflektira konflikt globalne politike (oko BIH; pogledajte stavove prema visokome predstavniku: ako je on nepotreban, i ako njegove intervencije EU ne želi, kako to da on još uvijek formalno postoji?); i možda najvažnije, ‘‘fokus‘‘ neposrednih susjeda (Hrvatska i Srbija) usmjeren je na druge, za njih tobože važnije, procese (ali se, uglavnom, i stav Hrvatske i Srbije ne podudara u potpunosti sa stavom njihovih sunarodnjaka u BiH: primjerice, za RH, glavni su problem i dalje, u prosjeku, bh. Srbi, iako bh. Hrvati glavni problem u implementaciji Daytona imaju, tijekom najmanje 17 godina, sa Bošnjacima, a ne Srbima).
Drugo, Ivanić griješi u prešutnoj pretpostavci da, sada, u ovome trenutku, netko uopće treba preuzimati odgovornost za loše odnose u BiH, te da se to preuzimanje odgovornosti može čitati postmodernistički, kao neka vrsta igrokaza, puke interpretacije, bez korijena u samoj realnosti. Jer, gledano sveukupno, vrlo je jasno tko je načelno odgovoran za loše odnose u BiH. I također je vrlo jasno da BiH ne predstavlja održivu političku zajednicu: uzimajući u obzir nisku političku kulturu, potpunu nesklonost kompromisu, kod predstavnika naroda koji ima najveći motiv održati neovisnost te države, jasno je da je BiH, kao zajednica, osuđena na propast. Drugo je pitanje, hoćemo li se, i kako, dogovoriti o tome da ‘‘bošnjački konstitutivni narod‘‘ zadrži samostalno pravo sukcesije u odnosu na BiH.
Dakle, Ivanić svojom sinoćnjom izjavom pokazuje da, zapravo, on ne uzima ozbiljno stvarne odnose u BiH. I da, sudeći samo po tome, on u političkome smislu stoji vrlo blizu HDZ-u, to jest, trenutoj hrvatskoj političkoj eliti (koja također odnose u BiH trenutno čita u modusu PR-a, ili postmodernističkog igrokaza), koja se ponaša uglavnom kao da Hrvati u BiH nisu dekonstituirani u Federaciji BiH. Prisjetimo se: HDZ ‘‘obnaša vlast‘‘, ima parlamentarne zastupnike, nosi odgovornost za procese, ali, do sada, ni po čemu ne možemo vidjeti da je ta stranka ozbiljno shvatila svoje vlastito obećanje iz 2014.: ‘‘hrvatski odgovor‘‘ na ‘‘hrvatsko pitanje‘‘. Jer, do vraga, gdje je ‘‘odgovor‘‘?
Slično je trenutno ponašanje SDS, gledamo li njihovo ponašanje kroz ugao ponašanja Dragana Mektića, ministra sigurnosti BiH. Sudeći prema tom ponašanju, koje je nešto poput ponašanja Želja Komšića u vrijeme njegova obnašanja mandata člana Predsjedništva BiH (iz reda hrvatskog naroda), najveći trenutni problem za Srbe u BiH, i Republiku Srpsku, jesu drugi Srbi, a ne američki implementatori Daytona niti bošnjačko-muslimanska agresivnost utjelovljena u, između ostalih, Šefiku Džaferoviću i Bakiru Izebegoviću.
Kontra Ivaniću, dakle, još jednom naglašavam: sve je u BiH trenutno jasno. Jasno je koje su logične, a koje nelogične opcije u sljedećem razdoblju. Jasno je da će, nesumnjivo, biti ogromnih problema između bošnjačke i hrvatske strane. Jasno je da će također biti ogromnih problema između bošnjačke i srpske strane. Međutim, glavno je pitanje, kontra Ivaniću, sljedeće: hoće li, kao do sada, važni dijelovi političkih elita uopće imati hrabrosti da odnose pokrenu ka razriješenju političkoga sukoba, ili će, kao do sada, poput nojeva zabijati glavu u pijesak? Dakle, čini mi se da pravi problem uopće ne leži u domeni razumjevanja činjenica, tzv. kognitivni aspekt, nego u domeni volitivnog aspekta, voljno-motivacijskih činitelja: jesu li političke elite (naravno, postoje važni izuzeci i postoje časni, hrabri, odgovorni ljudi na svim stranama, ali....) spremne prestati sa dosadašnjom praksom, koja se uglavnom svodi na sljedeće: ‘‘glumi konflikt, pa glumi malo da ga rješavaš, pa ‘glupom, neobrazovanom, povodljivom‘ glasaču ponovno prodaj prethodnu priču (uglavnom o ‘ugrozi‘)“?
Dakle, svojim prijateljima u RS poručujem: ne vjerujte Mladenu Ivaniću. Protivno njegovim očekivanjima, a sukladno svemu onome što znamo o dosadašnjoj implementaciji Daytona, bošnjačka će elita biti podjednako agresivna prema svim ‘‘federalistima‘‘ i ‘‘anti-unitaristima‘‘ u BiH, uključujući one koji dolaze iz njezinih vlastitih redova. To Srbe i Hrvate u BiH čini prirodnom saveznicima. Ukoliko srpske i hrvatske stavove bošnjačka elita doživljava kao stavove koji dokazuju hrvatski i srpski ‘‘fašizam‘‘ (ili ‘‘nacizam‘‘), to je problem isključivo dotične elite. I ja taj problem, dodatno, smatram skoro posve pouzdanim dokazom nemogućnosti održavanja BiH kao multietničke i multikulturalne zajednice. Iz prethodnoga slijede određene političke strategije. No, na koncu, želi li mene, ili bilo koga drugoga, dotična bošnjačka elita označiti, zbog prethodnih rečenica, kao ‘‘fašistu‘‘, i žele li me neki krugovi unutar HDZ BiH, zbog istih rečenica, označiti kao ‘‘(ne)svjesnog promotora ideje velike Srbije‘‘ (ili kao ‘‘nekoga tko Srbima oprašta agresiju u BiH‘‘), ja protiv toga nemam lijeka; ali, na koncu konca, takve me oznake uopće ne tangiraju; dapače, na njih sam se u potpunosti navikao i imam spreman svoj ‘‘hrvatski‘‘ odgovor. BiH-politika (ali i veliki dio politike u regiji, i čak međunarodne politike), do sada se, uz izuzetke koji su u manjini, najvećim dijelom i sastoji od takvoga tipa označavanja.
Na koncu, dodat ću ovdje jednu važnu tezu: bošnjačko-muslimanska će elita, suprotno interesu samih Bošnjaka, nastaviti sa anti-federalističkim, pro-unitarističkim poletom dokgod to bude služilo nekome snažnom izvanjskome faktoru. To se, naime, vjerojatno neće moći izbjeći još dugi niz godina. Naime, prvo, postoje jaki elementi bošnjačko-muslimanskog identiteta koji, u političkome smislu, odnose fizičke snage poimaju kao mnogo bitnije od ugovornog i diskurzivnog odnosa između zajednički rezonirajućih, ljudskih bića. Drugo, u velikoj mjeri, a opet uz malobrojne i časne izuzetke, Bošnjaci sebi još uvijek nisu niti počeli iskreno postavljati pitanje o vlastitoj odgovornosti za izbijanje oružanoga sukoba u BiH početom 1992. Današnja ‘‘raspalost‘‘ BiH samo je jedna od posljedica takvih stavova (za prethodno, vidi npr. Izetbegovićev govor u Centru za Islamske studije, Oxford, u listopadu 2013).
Dnevnik.ba