Kako Vučić može „statično slušati“, a Izetbegović ne može

Tko „sluđuje“ Bošnjake?

Kako Vučić može „statično slušati“, a Izetbegović ne može

tra 11, 2018

Piše: Jurica Gudelj

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Izetbegoviću je bilo neprihvatljivo doći na manifestaciju na kojoj neće govoriti. Ako nema osigurano vrijeme za govornicom, rezonirao je predsjednik SDA, onda nema razloga ni dolaziti na Mostarski sajam. No, bila je to duboko pogrešna odluka a Vučić je Izetbegoviću pokazao i zašto.

Nedolaskom na svečanost otvorenja Mostarskog sajma gospodarstva predsjednik SDA i bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović na novu je razinu podignuo samoizolacionizam političkoga Sarajeva.

Već dva-tri dana, naime, Sarajevo lamentira zbog čega bošnjački lideri ovoga tjedna nisu bili prisutni u Mostaru, koji je nakratko postao regionalno političko i gospodarsko središte.

Povodom održavanja 21. međunarodnog sajma gospodarstva u Mostar su početkom tjedna stigli premijer Bugarske Bojko Borisov, srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, hrvatski premijer Andrej Plenković kao i predsjednik Crne Gore Filip Vujanović. K tomu, u Mostar su došli i predsjednici Republike Srpske odnosno Federacije BiH Milorad Dodik i Marinko Čavara.  Domaćin susreta na političkoj razini bio je predsjednik Hrvatskog narodnog sabora BiH i hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović. Dakle, u Mostaru se sastala regionalna politička krema – svi osim političara iz Sarajeva. A bili su pozvani.

„Konkretno je to Čović htio tako da bude. Predsjedništvo je stalo svojim autoritetom, ugledom iza Mostarskog sajma, svojim protokolom. Ti ljudi su došli jer je Predsjedništvo pokrovitelj. Onda sam ja doživio da dobijem pozivnicu, jednu plastičnu, cirkulacionu kakvu su hiljade ljudi dobile. Nije bilo napisano čak ni da smo pokrovitelj. Nisam bio upoznat s time što je moja uloga, osim da statično tu sjedim i da posmatram šta se dešava. To su stvari koje su namjerno urađene, jedna privatizacija od strane Čovića i nije bilo druge nego ne odazvati se“, rekao je Izetbegović pojašnjavajući zbog čega nije došao na svečanost otvorenja Mostarskog sajma.

Dakle, Izetbegoviću je bilo neprihvatljivo doći na manifestaciju na kojoj neće govoriti. Ako nema osigurano vrijeme za govornicom, onda nema razloga ni dolaziti.

Istovremeno, svega nekoliko sati ranije, Vučić je uputio jednu sasvim suprotnu poruku.

„Doći ću i sljedeće godine na sajam u Mostar ako me pozovete. Nema veze što neću ništa govoriti, važno je da ja poslušam privrednike i da pomognem razvoju naših zemalja“, rekao je Vučić.

Nije ovdje bitno što je Vučićeva priča populistička. Svaki se političar, po definicija posla kojim se bavi, voli „slikati“ i javno govoriti. Vučić je rekao ono što treba reći, a i učinio ono što treba učiniti – pokazao je i sebe i narod koji predstavlja faktorom stabilizacije, dok je Izetbegović učinio upravo suprotno.

U Mostaru su ovih dana svima bila puna usta „suradnje, napretka, stabilizacije, Europe“. Samo je Izetbegović Bošnjake ostavio izvan tog kruga. Samo je Sarajevo na brojne načine pokušalo osporiti vrijednost i važnost mostarskog regionalnog mini-samita.

No, to je zapravo samo logična posljedica političkih poteza koje i Izetbegović i cijelo političko Sarajevo povlači posljednjih nekoliko godina: u sukobe su ušli baš sa svima s kim su razgovarali, osim Erdoganove Turske.

Sarajevo je u političkom sukobu s dva naroda s kojima dijele BiH, sa svim susjedima osim Crne Gore (ako izuzmemo aferu Sutorina), sa Europom, Rusijom, donekle čak i Amerikom.

Izetbegović je dozvolio da mu jedan Emir Suljagić postane kreator političkog narativa i tako u suštini sluđuje vlastiti narod.

Druga dva konstitutivna naroda u BiH jasno znaju što žele: graditi svoju domovinu BiH na osnovama jednakopravnosti konstitutivnih naroda, poštivajući Ustav BiH i daytonska načela.

Izetbegović i ostali bošnjački političari, pak, uvjeravaju vlastiti narod da mogu promijeniti strukturu države i sve druge prikazuju kao neprijatelje i svoga naroda i države BiH.

Duboko je to pogrešna politika koja naposljetku Bošnjake, u suštini neopravdano, prikazuje kao faktor nestabilnosti u regiji. Nisu, naime, Bošnjaci faktor nestabilnosti, nego autarkična politika koja se vodi iz Sarajeva a kojoj je Izetbegović trenutna presonifikacija.

Zbog toga je tražio opravdanja zašto nije došao u Mostar „statično slušati“ i zbog toga je ostao jedini važan politički faktor u regiji koji nije pozvao na suradnju, nego je iz Sarajeva izazivao novi konflikt.

Srećom, takva politika upravo sada udara glavom u zid, samo još uvijek toga nije svjesna.

Dnevnik.ba