Da je Željko Komšić moralni i intelektualni kepec poznato je već 15-ak godina. No, da je spreman ići tako nisko i ponižavati one koji su u ovoj državi najranjiviji previše je čak i za njega.
Nakon što je proglašen personom non grata na svim područjima u BiH u kojima žive Hrvati, a vidjeli smo da je nepoželjan i u Hrvatskoj, Komšić je odlučio otići u Bugojno. Tako je simbolično napakostio hrvatskoj povratničkoj zajednici u Bugojnu. Hrabro, nema šta!
Da bi pokazao da ipak „može“ doći kod nekoga u Središnju Bosnu, Komšić je odabrao upravo Bugojno – mjesto iz kojeg je protjerano 15.000 Hrvata koji su pješice i pod okriljem noći izbjegli Srbima na Kupres samo kako ne bi pali u ruke krvožednoj bošnjačkoj Armiji BiH. Oni koji su ostali u Bugojnu najbolje znaju s kakvim su se strahotama suočavali tijekom bošnjačke okupacije ovog grada. Stotine Hrvata je prošlo kroz bošnjačke kazamate na području općine Bugojno, a najpoznatiji među njima je Logor Stadion KN Iskra.
Do danas nije poznata sudbina 19 nestalih bugojanskih Hrvata.
Komšića je pak u Bugojnu dočekao načelnik općine Hasan Ajkunić te Vlatko Glavaš, osoba omrznuta među bugojanskim Hrvatima zbog toga što je pristao biti sredstvo obespravljivanja svojih sunarodnjaka i sugrađana u Bugojnu. Glavaš je, naime, na lokalnoj općinskoj razini u Bugojnu ono što je Komšić na razini Predsjedništva – Hrvat kojeg biraju Bošnjaci na funkcije rezervirane za predstavnike Hrvata. Tako se Hrvatima oduzima pravo sudjelovanja u radu institucija i krše im se prava konstitutivnog naroda.
Ajkunić je, s druge strane, poznat kao foteljaš i čovjek spreman učiniti sve za vlastiti politički opstanak.
Njegov odnos prema Hrvatima najbolje se vidi po tomu što je gradsku deponiju smeća „smjestio“ na područje hrvatskog sela Boganovci i dijela sela Kula u kojem stanuju Hrvati. Istovremeno, povratnici u tim selima dulje od 20 godina čekaju da dobiju asfalt…
No, tu simbolici nije kraj. Naime, kakav odnos bošnjačka vlast ima prema povratnicima u Bugojnu zorno svjedoče i sljedeći primjeri. Gospodar života i smrti tijekom ratnih sukoba Dževad Mlaćo danas je savjetnik u Razvojnoj banci FBiH, a nakon rata je hrvatskoj djeci u bugojanskoj gimnaziji predavao matematiku. Vjerojatno je predavao i djeci čije je očeve izravno slao u smrt, a upravo je zgrada gimnazije bila jedan od logora za Hrvate.
Nisvet Gasal je pak danas direktor Kulturno sportskog centra Bugojno. Ne bi to bilo neobično da Gasal nije osuđen na četiri godine zatvora zbog ratnih zločina nad hrvatskim logorašima u Bugojnu. On je, podsjećamo, bio upravnik Logora Stadion.
K tomu, Gasal je svojevremeno bio i predsjednik Središnjeg izbornog povjerenstva za općinu Bugojno.
Istovremeno, Hrvatima su zatvorena vrata svih javnih poduzeća na području općine. Tako nema Hrvata zaposlenih ni u vodovodu ni u elektru ni u komunalnom. Nekoliko Hrvata pak radi za samu Općinu Bugojno.
Stoga i nije čudno da je Komšić odabrao upravo Bugojno da pokaže da negdje u Središnjoj Bosni jest dobrodošao. No, tamo mu ruku neće stisnuti nitko od Hrvata povratnika, pa tako ni Igor Vrljić, predsjednik Općinskoga vijeća Bugojno, čovjek kojeg su hrvatski povratnici izabrali za jednog od svojih političkih predstavnika.
Bugojanski Hrvati su preživjeli strašni progon i opstrukcije održivoga povratka, ali i dalje opstaju na svojoj djedovini.
Ako ih nisu uspjeli do kraja istrijebiti „Allahovi ratnici“, neće ni jedna protuha poput Komšića.
Ali simbolika njegove posjete je jasna i govori nam da je od Komšićeve arogancije veći samo njegov bezobrazluk. Što Komšić, oni koji su taj projekat osmislili i oni koji su ga izglasali misle o Hrvatima već je odavno jasno.
No, Hrvati na te provokacije neće nasjesti. Iako je danas najmanje deset hrvatskih sela u Bugojnu u potpunosti napušteno a kuće porušene, Hrvati će ipak ostati svoji na svome. Ma koliko ih netko želio uvjeriti da im je najbolje da odu.
Dnevnik.ba