Nema, ne barem u subotu ranu dok ma(h)murni gosti bauljaju po Beogradu, vijesti da je netko dobio batina na ovoj, kao što je fasovao na prvoj inauguraciji Aleksandra Vučića; Predsjednikovi su pretorijanci, dok im se šef ono onda zaklinjao u Skupštini, oduševljenim Srbima i pokojem novinaru dokazivali da je batina iz raja izašla, te kako će - jer im je to Vučić i obećao - i u Srbiji celoj biti ko u raju. Ali, brate, trebaju se steći uvjeti. Treba slušati!
Nije da ne vjerujem Aleksandru Velikom glede raja, ali zabrinuo sam se glede - degeneka. Neki su, naime, hrvatski odličnici u petak poletjeli u zagrljaj Gazdi Aci. Nas je, znate, Hrvata malo. Svaki nam je zato Hrvat važan.
Neka svoga u Beogradu Srbina
A njavažniji u Hrvata su se našli među 5000 odabranih koji su se (nekako) ugurali u Palaču Srbija – Dragan Ćović i Kolinda Grabar Kitarović, naime. A kako su predsjednikovi batinaši lake ruke, moj je strah bio koliko opravdan, toliko i golem. Dobro, golem je i naš Dragan. Usto, uz njega su - baš kao Sejdić uz Fincija - uvijek Bakir i Mladen. Osobito je bilo važno da je uz našeg predsjednika Ivanić. Neka svoga u Beogradu Srbina! Mada, za nevolju ljutu, i Izetbegović može ruke dati. Ipak, samo za – nevolju.
Znam, neki će reći i Kolinda je komad žene, što bi se u nas u Bosni kazalo – mašala! Ali, mašala su i Vučićevi tjelohranitelji. I da ne duljim, hladni znoj što me je povremeno oblijevao dok sam gledao beogradsku krunidbu uživo, nije rezultat moga (kukavičkog) karatktera, nego realne opasnosti.
Ali, lukava je Kolinda! Prvo je došla gotovo prije svih i odmah Vučiću poklonila malo slatkiša. Ne znači to da je on od njihova prošlog susreta bio dobar, ali, po mišljenju hrvatske mu kolegice, malo se popravio. Bobe i naročito čokolade su – hrvatske. Ništa „Pionir“... ko ono onda, ne valja se ni sjećati. I već je to bilo dovoljno kako bi se stekli svi uvjeti da se Grabar Kitarović živa i zdrava vrati s bliskog istoka. Štoviše, primajući paketić, Vučić je sa suzama u očima, nježno, očito ganut ovom pažnjom, prošaptao: Hvala, Čokolinda! Koliko će to značiti za hrvatsko-srpske odnose, doznat će tek generacije koje dolaze.
Bit će još boba!
Nije, međutim, Kolinda na tomu stala. Svi su u petak trčali da stisnu novome srbijanskom Gazdi desnicu, ali svi su pred njega dolazili praznih ruku. Samo je hrvatska predsjednica došla s obrazom. Nakon što je Vučiću čestitala i poručila da samo tako nastavi pa će biti još boba i kade, gospođi Vučić je poklonila paketić i dodala: „U zdravlju da ga nosi“. Odmah je otkriveno da je, osim na inauguraciju, Grabar Kitarović došla i na babine. U predsjednika se - mašala! - našlo dete. I to ne dete, nego sin. Vukan! Dakle: Vukan Vučić... e, ako i on ne bude, makar k‘o otac – predsjednik, e, onda... Jebi ga! Jer, Vukan Vučić - već samo ime sluti da će biti opasan tip. Na oca mu.
Iako, kod Vučića se nikad ne zna. Kada je Aleksandar bio mali, Aca takoreći, nitko nije moga ni naslutiti u što će izrasti. Istina, glede prvih podataka u svezi sadašnjeg srbijanskog Gazde postoje dvije verzije. Predsjednik tvrdi kako je kada se rodio bio težak kilu i šesto grama, a njegova majka Angelina tvrdi kako se rodio s kilom više. Komu vjerovati?! Nije lako, jer oba su svjedoka autentična. Osobno, više vjerujem Vučiću. Ne bi me uopće iznenadilo da je sam sebe porodio. Da je sam sebi bio babica. O takvom se, još se tada u rodilištu vidjelo, jednom čudu od djeteta radilo. O čudovištu, takoreći.
E, sad, nema pouzdanih vijesti koliko je Vukan bio težak kada ga je mama Tamara neki dan - taman da i on stigne uveličati tatinu krunidbu - donijela u Srbiju, taj raj ovozemlajski. Ipak, čini se da je znala Kolinda. Kako bi, inače, kupila onu benkicu koju je darivala Vukanovoj mami.
Ne treba, međutim maloga Vučića opterećivati velikim ocem. Dosta mu je tati, što ga stalno nešto porede. Evo, kada je objavleno da će na njegovoj inauguracija biti predsjednika ko ono onda kada se Broz vratio iz Ljubljane u Beograd. Odmah se javio Joška Broz. Ali, ne iz Kuće cvijeća, nego iz svoje kuće, odbrusivši, onako baš brozovski, da je na sahrani njegova djeda i (gotovo) imenjaka bilo 38 predsjednika država.
Dobar sastav!
Nisu se, jer su se zadali oko organizacije krunidbe, snašli Vučićevi glasnogovornici da mu odgovore – pitanjem: A koliko mu je pjevača (i pjevačica) došlo djedu?! Koliko se pojelo i popilo?! Kad se, eto, već naduravamo. Usto, da bi se ova velika dvojba riješila, treba sačekati da Vučić umre. Strpljen, spašen! Ovako, poređenje nije primjereno.
I, na kraju moram ispraviti malu nepravdu; Svega i svačega je bilo u ovom tekstu, ali niti riječi o govoru koji je Vučić na izvrsnom srpskom pročitao zadivljenom mnoštvu. Izbjegavao sam ga spominjati, jer nisam siguran je li taj sastav pod nazivom Mi Srbi i sve(t) oko nas pisao njegov sin, devetnaestogodišnji Danilo, ili petnaestogodišnja Tamara. Vukana u ovo ne bih miješao. Bilo kako bilo, u ovom mi se domaćem radu najviše svidjelo kada (zasad neznani) autor kaže kako Srbi, Hrvati i Bošnjaci mogu pomjerati planine. Odmah sam pogledao u Bakira, Dragana i Mladena (ne nužno tim redom)! Možda griješim, ali djelovali su mi nekako umorno. Vrlo umorno.
Dnevnik.ba