Do prošlotjednog svebošnjačkog okupljanja nije došlo - kao što su to nekad radili Stari Slaveni - pod lipom ili hrastom, nego u rezidenciji američke veleposlanice u BiH Maureen Cormack, koja je ovom prigodom bila pojačana v.d zamjenikom pomoćnika državnog sekretara SAD za Europu i Euroaziju Matthewu Palmerom i sad već starim pratnerom u ovakvim (ne)prilikama, šefom delegacije EU u BiH Gunnarom Wigermarkom. Proglašen je žurno taj skup, ponajprije, doduše, od partijskog biltena jedne od stranke što je sudjelovala na ovome roditeljskom sastanku kod Cormackove, najproduktivnijim ikada. Točnije, otkako ove godine tragajući za reformom Izbornog zakona, međunarodni poklisari postrojavaju domicilne dužnosnike. Bošnjačke osobito.
Više me je, međutim, od te dosad neviđene produktivnosti impresioniralo to što su nakon dugo vremena za isti stol sjela dva najbolja stara neprijatelja Bakir Izetbegović i Fahrudin Radončić.
I živ je Komšić!
Jasno, najlakše bi bilo kazati: Sila Boga ne moli! Ili u prijevodu: Kad Amerikanci narede, lete i Bakir i Fahro baš k‘o onda kad su se za Bajram mirili uz bakavlu Kod Kibeta, na općenarodno (bošnjačko, dakako) veselje. Poštovanje jenkijima, a osobito Mrs. Cormack koja se prihvatila teška posla, ali da se najznačajnije bošnjačke stranke: SDA, SBB, SDA i DF naguraju pod isti krov najzaslužniji su, ipak, Hrvati. Povijest je, naime, već pokazala da kad god treba ignorirati hrvatske interese, nema toga preko čega Bošnjaci neće prijeći.
Tako je uostalom i izmišljen Željko Komšić, jedan od onih kojega je u svoj dnevni boravak posijela američka veleposlanica. I koji je (još) živi primjer zašto Izborni zakon ove države treba mijenjati. Zapravo, zašto je već prije to trebalo učniti.
A, evo sad, u tome nastojanju bošnjačkim je federalnim prvacima uzor – Republika Srpska. Ta genocidna tvorevina, da to formuliram na tečnom bosanskom... da me razumije cijeli svijet. Osobito je eresovizacijom Federacije bio impresioniran uporni navjestitelj bolje budućnosti koji je odmah po ovome jednonacionalnom okupljanju u avliji Cormackove pošteno priznao kako je Srpska – ono pravo. Govoreći u ime svih bošnjačkih odličnika Radončić je kazao kako je plan da Dom naroda u FBiH postane sličan domu iz RS-a, kako bi se, veli, izbjegla asimiterija s ovim entitetom.
Što znači ostvarivanje nekakvog federalnog Vijeća naroda, parlamentarnoga tijela na koje Bošnjaci, inače, stalno imaju žestoke primjedbe. Radi se, u biti, o maloj pričaonici. Može se uložiti žalba na neka rješenja iz Narodne skupštine, a onda o njoj opet odlučuje srpska većina u Ustavnom sudu entiteta. Ukratko, što bi rekao (jedan naš) narod: Možeš se žaliti Nailovoj materi. Prošlotjedni gosti Cormackove vjeruju, dakle, kako su se Hrvati već naviknuli na bestijalnu diskriminaciju u Dodikovu zabranu pa misle da im neće biti teško pasti pod isti režim i u Federaciji. Eh, što sve živ čovjek može podnijeti!
Kaje li se Dragan Čović?!
Kad je već spomenut Radončić, zanimljivo bi bilo čuti kaje li se Dragan Čović, danas kada je lider SBB-a krenuo Izetbegovićevim stopama glede odnosa prema Hrvatima, što je prije malo više od godinu poslije spektakularnog uhićenja na prilazu Sarajevu posjetio svoga koalicijskog partnera u pritvoru Suda BiH? Ali i u kućnom pritvoru u Avazovom tornju. Ili, možda, sad kad taj bošnjački neimar opet veže zastave s onim za kojega inače misli da mu je i namjestio rečenu „sačekušu“, misli kako to utamničenje i nije bio tako loš (navodno) Izetbegovićev potez.
Iako, po ovotjednim sarajevskim okruglim stolovima pod tutorstvom SBB-a novomobilizirani Radončićevi, a nekadašnji neovisni, intelektualci tvrde kako bi Bakir odmah potpisao da mu povremeni jaran Fahro bude član Predsjedništva, samo kad bi mu obećao da ga neće hapsiti... Ali, daleko je listopad da bismo već sad nagađali kad će tko pasti. Osobno, inače, ne vjerujem da će, ma tko da završi na punom državnom pansionu, Čović (više) pokazati senzibilitet spram stradalnika.
No kad je riječ o tomu što su bošnjačke stranke ili, pak, lideri osobno jedni drugima radili i govorili – podeblja je to knjiga. Pravi „rat i mir“, s akcentom na ovo prvo. Osobito znamo li, baš u slučaju mirenja dvojice najznačajnijih u Bošnjaka, kako završava mirenje. Ipak, da se zadržimo samo na posljednjim slučajevima. Već početkom ove godine Željko Komšić je udario baš onako zlatnoljiljanovski na SDA i HDZ, promovirajući sebe kao osobu koja jedina, poput klisurine stoji na braniku Jedinstvene i Nedjeljive. Žurno su mu iz temeljne bošnjačke stranke odgovorili da popije apaurin. Komšić je, međutim, uzvratio kako mu apaurin (više) ne pomaže te kako bi, kad vidi što rade, popio otrov. Nismo, kao što vidimo, dobili našeg Sokrata, nego, eno, taj kandidat (i) za mirnodopski zlatni ljilan sjedi uz esdeaovskog lidera. K‘o da ništa nije bilo. Što li je – na koncu! – popio?!
Živahnost po fra Ivi
Prošloga, pak, tjedna, Nermin Nikšić je na velikoentitetskoj televiziji, FTV-u dakle, otkrio ambicije tzv. združene ljevice. Važno je, drži čelnik SDP-a, pobijediti Dragana Čovića i HDZ BiH, ali i jednako je važno pobijediti i SDA, da nemaju člana Predsjedništva. Ali, to nije sve! Lagumdžijin nasljednik misli kako je najvažnije pobijediti i jedne i druge na svim razinama, u parlamentima ponajprije. Učestala sijela po veleposlanstvima gdje se i on i Komšić guraju u krilo Izetbegoviću, svjedoče kako bi, ipak, bili zadovoljni da pobijede samo HDZ i Čovića.
Slijedom čega moram kazati kako me uopće ne bi iznenadilo da uskoro osvane vijest da su Izetbegović i Radončić opet u nekakvoj sarajevskoj kavani obnavljali prijateljstvo. Jer su im - kao i uvijek dosada - nacionalni interesi iznad njihova međusobnog odnosa. U što se doista idealno uklapa aktualna analiza neše političke scene fra Ive Markovića. „Bošnjaci sa tolikim, razgranatim političkim tijelom, vrlo demokratskim, najživahnijim u nas, ipak su element koji je itekako integrativan za Europu“, drži fra Ivo.
I, u pravu je! Samo što od te živahnosti Hrvatima kosti pucaju. A Europa? Pa, i ta stara dama misli, kao i fra Ivo, da su Bošnjaci živahni. Gdjekad i previše.
Dnevnik.ba