Slobodan Praljak (Čapljina, 2. 1. 1945. - Haag, 29.11.2017.), bio je umirovljeni general pukovnik Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane.
Njegova prvostupanjska presuda od 20 godina zatvora potvrđena je od Žalbenog vijeća, no Praljak je prekinuo daljnje izricanje presude ispivši otrov iz bočice, uz riječi kako on nije ratni zločinac te da s prijezirom odbacuje izrečenu mu presudu. Tri sata agonije nakon – službeni Haag potvrdio je vijest o generalovoj smrti.
I tako počinje…
Dan kada je sve trebalo biti finalizirano na korist istine i pravde – dan je kada počinje medijska hajka. Bezobrizne laži, nagađanja i izrugivanja. Potpuna dehumanizacija društva.
Nažalost, svi smo (vjerojatno bez iznimke) jučer svjedočili javnom samoubojstvu generala Slobodana Praljka.
Pok. general Slobodan Praljak presudio je sam sebi. Heroj je to, koji je odlučio ne živjeti sa stigmom zločinca. Žrtva političkih igrica, samo figurica o čijoj se sudbini odlučilo davno, iza zatvorenih vrata.
Žrtva društva u kojem je živio. Žrtva vremena uloženog u pogrešne ljude. Kolateralna žrtva.
Mjesecima nisam napisala ništa za portal.
Dinamika posla se promijenila , životne okolnosti su se promijenile.
Tipkovnica pod prstima postala je gotovo nepoznat teren, sve je novo. Ja sam, najednom, prestala pisati.
No, unatoč okolnostima, događaji koji preokupiraju misli – ne smiju ostati nenapisani. Neki ljudi ne smiju otići bez da im pozdravimo život; sva djela i riječi – odom. Pjesmom koja slavi život i postojanje heroja koji je ispisao povijest. Spasio živote. Dao sebe za svoj dom. Za Herceg-Bosnu.
Mišljenje nije važno, svatko ga ima, kao i guzicu.
Nije važna ratnohuškačka politika, nije važna ni zastrašujuća količina mržnje koja stvara težinu u zraku. Zaista nije. Ono što je važno jeste poštivanje. Ljudskost.
U kojoj fazi dehumanizacije nastupa ravnodušnost prema postojanju drugoga?
Svi smo mi žrtve rata o kojem nikako ne možemo prestati govoriti, pisati niti razmišljati.
Izgubljeni su muževi, očevi, sinovi. ruke, noge, živci…
Uništeni su gradovi, sela spaljena, a domovi razoreni. Nerođena djeca prisilno su odvajana od tijela majke i ubijana prije nego dobiju šansu da udahnu život. Žene su silovane, muškarci mučeni, a djeca prisiljena sve to promatrati.
Postoji li ikakva šansa da je itko od nas slobodan od predrasuda i emocionalno kompletan dok je dio takve priče? Dio priče koja prisilno završava javnim samopogubljenjem čovjeka koji se borio sačuvati nevine…
Heroja lišenog dostojanstva.
Nisam sveznajuća , ali mislim da ne.
No, je li mržnja rješenje? Nikada ne!
Samo ljudskost.
Postoji jedan heroj čije ime nosim. Njegov glas nikada nisam čula. Ne znam kako se smije, niti kakav mu je izraz lica (bio) kad se ljuti. Ne poznajem onoga od koga sam. Oduzet mi je, prisilno. Jednim hicem. Vrlo preciznim. Netko je imao vremena promotriti izraz lica mladića kojem će upravo oduzeti život. Baš me zanima što je vidio…
Postoji jedan heroj koji je za mog heroja bio heroj. Taj heroj jučer je odlučio prosuti istinu javnosti u lice.
Taj heroj nije otišao uzalud.
Niti jedan nije.
I neće biti zaboravljen. Niti jedan. Jer istina uvijek pronađe svoj put.
Zbogom vojnici, borci, zapovjednici i generali. Pješadijo, desetari, slučajni prolaznici.
Zbogom.
I hvala.