Većina modernih nacija svoju nacionalnu emancipaciju započinje traumatičnim događajima iz svoje povijesti. Za SAD bi to bio Alamo, za Francuze Bastille, za Hrvate Bleiburg, Srbe Jasenovac itd... Nacije ne počinju tim događajima, ali ti događaji ih osnažuju i definiraju. Traumatični povijesni događaji na važnosti dobivaju tek kasnije, kada im nacionalizam daje na značaju.
Pored samoidentifikacijske važnosti, traumatični događaji (ratovi i stradanja najčešće) razlikuju jednu naciju od druge, one koja je „krivac“ za traumu od one koja je žrtva. Obično je jedini način da se dvije nacije razlikuju pozicija u odnosu na traumatični događaj.
Bošnjaci
Za Bošnjake je taj događaj bez sumnje genocid u Srebrenici. Bošnjaci opravdano genocid smatraju najtraumatičnijim događajem u vlastitoj nacionalnoj povijesti. To je ujedno događaj čija trauma okuplja sve Bošnjake u zajedničkoj ideji da im se „ne ponovi“ - kao što to svake godine bude jasno napomenuto na komemoracijama.
Srebrenica je, poput svih drugih mjesta nacionalne traume, postalo mjesto nacionalnog hodočašća na kojem se uvijek iznova oživljava sjećanje na genocid, dajući mu iznova novu dimenziju, ovisno o aktualnoj potrebi.
Srbi
Srebrenica tako šalje snažnu poruku svim Bošnjacima da su Bošnjaci. Posredno šalje poruku i da nisu Srbi, jer Srbi su oni koji su genocid počinili. Time se naglašava pozicija nevinosti i čistoće u odnosu na onog drugog. Srbe.
Jedino što Srebrenicu izdvaja od ostalih mjesta nacionalne traume i okupljanja ustvari je datum događaja – kraj 20. stoljeća! Zbog toga genocid u Srebrenici ima neke nuspojave koje su ostale nacije prošle, a eto Bošnjaci tek sad prolaze.
Radi se o ljudima koji na genocidu u Srebrenici grade svoje poslovne ili političke karijere. Ljudima koji svoje živote grade na genocidu.
Takvih danas imamo značajan broj u politici i medijima. Neki od njih tek koriste činjenicu da su porijeklom iz Srebrenice, drugi koriste činjenicu da su zaista imali ulogu (žrtve) u Srebrenici, dok treći jednostavno parazitare na Srebrenici.
Sve normalno, legitimno i očekivano.
Munira
No, stvari se ponekad otmu kontroli. Slučaj Munire Subašić je dobar primjer.
Ako bismo na slučaju genocida u Srebrenici primjenili učenje velikog Maxa Webera, onda bismo mogli razlikovati dvije pojave: življenje Za Srebrenicu i življenje Od Srebrenice.
Za Srebrenicu žive oni koji se bore da tom gradu i Srebreničanima bude bolje. S obzirom na stanje Srebrenice vidimo da je onih koji žive Za Srebrenicu jako malo. No, oni nam ovdje nisu ni bitni.
Mnogo su nam zanimljiviji oni koji žive Od Srebrenice. To su oni koji na statusu žrtve (samoproglašenom ili istinskom) grade svoje karijere. Ima ih nekoliko u politici, nekoliko u medijima, vjerojatno i u poslovnom svijetu, ali reprezentativna je Munira Subašić, predsjednica udruge „Majke Srebrenice“.
Gospođa Subašić je zahvaljujući statusu žrtve genocida, odnosno „Majke Srebrenice“ izgradila pravu pravcatu poslovnu i političku karijeru.
Zahvaljujući toj simboličkoj referenci, Munira je postala bitan politički subjekt među Bošnjacima. Njeno mišljenje postalo je gotovo nezaobilazno u dnevno političkim temama pa je tako Munira Subašić reprezentativan primjer življenja Od Srebrenice.
Možemo li je kriviti za to!?
Baš i ne.
Genocidizam
Munira predstavlja svojevrsni politički fenomen koji možemo slobodno nazvati Genocidizam. To bi bila posebna politička ideologija koja se zasniva na ostvarenju političkih (i drugih) benificija zahvaljujući ulozi žrtve genocida.
No, Munira defitnivno nije najznačajniji predstavnik Genocidizma. Čitava bošnjačka politika posljednjih 20 godina je ustvari Genocidizam.
Bošnjačka politika gotovo sve političke procese u BiH, a pogotovo one najvažnije, veže upravo za genocid u Srebrenici. Ukupan odnos sa srpskim korpusom u BiH definiran je Općim načelima Genocidizma: Vi ste ubojice – mi smo žrtve. Ergo, vama ne pripada ništa a nama pripada sve.
Genocidizam je tako postavljen da su Bošnjaci uvijek u političkoj prednosti u odnosu na Srbe, bez obzira radi li se o reformi policije, telefonskom kodu ili promjeni Ustava. Kakvu god Srbi inicijativu pokrenu, moraju se suočiti s napomenom da su počinili genocid. Jer to je smisao Genocidizma.
S obzirom da je na ovaj način trajno devastiran diplomatski potencijal i međunarodni rejting Republike Srpske (a i Srba kao takvih) Bošnjaci opravdano smatraju da je Genocidizam prava ideologija za njih.
Nije negativno konotiran kao nacionalizam, a opet ima sve funkcionalne karakteristike nacionalizma – homogenizira naciju, razara protivnika i daje određenu snagu u međunarodnim odnosima.
Hrvati
Vratimo se na Općem načelu Genocidizma: Vi ste ubojice – mi smo žrtve.
Kada se ovo načelo dvadeset godina nameće kao Modus operandi u međunacionalnim odnosima, i kada dvadeset godina atrofiraju svi mišići potrebni za postizanje kompromisa, onda je sasvim logično ono što se sada događa između Bošnjaka i Hrvata.
Ova dva naroda su rat završili kao vojni saveznici i partneri u Federaciji s namjerom da ubrzo formiraju i Konfederaciju. Dvadeset godina Genocidizma udaljilo je Bošnjake i Hrvate jednako daleko koliko su udaljeni Srbi i Bošnjaci.
Sada, kada Hrvati imaju neke političke zahtjeve, Bošnjaci primjenjuju opće načelo Genocidizma: Vi ste ubojice – mi smo žrtve.
Uostalom, ako to potvrđuje Haag, zašto bi se Bošnjaci odricali Genocidizma!?
Razlog zašto je između ostalog „zapelo“ na Izbornom zakonu jeste činjenica da Genocidizam ne poznaje kompromis i ustupke. Jer zašto bi se bilo što dogovaralo sa ubojicama!?
Munira u bespuću Genocidizma
U svim tim bespućima Genocidizma zagubila se njena ikona – Munira Subašić.
Zaštitno lice „Majki Srebrenice“ u zlatnim danima govora mržnje protiv Srba na istoj valnoj dužini našla se sa Kolindom Grabar Kitarović. Njihov susret bio je poput susreta Josipa Broza i Blaža Kraljevića u uredu Željka Komšića – Ništa zajedničko a opet tako bliski...
Vrijeme je prolazilo, dvije antisrpske velikanke su se udaljile. Genocidizam je u našao novog neprijatelja – Hrvate. Tako je Munira jednom prilikom izvrijeđala Kolindu Grabar Kitarović kako već nalažu Opća načela Genocidizma i oduzela joj laskavu titulu „Kraljice Balkana“.
Za potrebe političkog showa, predsjednica Hrvatske odlučila se ipak pomiriti sa ženom s kojom osim spola nema više ništa zajedničko u životu. U trenucima slabosti, degradirajući sve za što se u životu zalagala, Munira je ničim izazvana izjavila da ona „ne zna što se tamo (Ahmići op.a.) događalo“. Nije trebalo čekati ni minutu, a istaknuti predstavnici Genocidizma su se ustali na noge!
- „Munira je uvrijedila sve žrtve!“ jedinstveni su u ocjeni svi oni koji žive Od Srebrenice, kao i njihovi sljedbenici i simpatizeri.
Munira je prije noći osuđena za negiranje zločina, podaništvo, ustašoidnost, što sve ne. Krenule su salve uvreda, ponižavanja, zbrajanja imovine stečene Od Srebrenice, nabrajanje žrtava u Ahmićima, oštre poruke Imama, Emira Suljagića, Nermina Bisea, Dženane Karup Druško... koga sve ne.
Muniri u zaštitu stala je tek kolegica, Kada Hotić, po svemu jednaka Muniri ali tek nešto manje popularna. Kada Hotić kaže da Munira dobro zna što se dogodilo u Ahmićima, i da se samo zbunila.
Naravno da Munira zna za Ahmiće. Vjerojatno je u trenutku slabosti odlučila milimetar odstupiti od Općih načela Genocidizma i ne nabiti Predsjednici države na nos da je njen narod sklon genocidu!
Kakva greška.
Predstavnici Genocidizma smatraju da se u svakom trenutku, na svakom mjestu, svim Srbima i svim Hrvatima treba kontinuirano davati na znanje da su zločinci i agresori. A sve to kako bi se.... ustvari ništa. Genocidizam nema cilj. On je cilj sam sebi. On ne vodi nigdje, on nema rezultate i ne nudi rezultate. On jednostavno garantira poziciju žrtve u okrutnom svijetu genocidnih zločinaca.
Stipin poučak
No, Genocidizam (za Muniru) ima i dobru stranu: Opće načelo Genocidizma nalaže da postoje samo dvije strane – zločinac i žrtva. Odreći se zaštitnog lica Genocidizma nije praktično ni korisno. Munira definitivno nije zločinac i definitivno je žrtva genocida. Zbog svog gafa pred Kolindom Grabar Kitarović je već dobro „fasovala“. Uz nadu da je naučila lekciju za drugi put, predstavnici Genocidizma će oprostiti Muniri. Ona će zauzvrat biti još žešća u svom profesionalnom djelovanju.
Istu je opomenu nedavno primio još jedan od doajena Genocidizma – Stjepan Mesić. Za njega se otkrilo da je svojevremeno podržavao genocid, ali za potrebe Genocidizma – oproštena mu je genocidnost. Da, to su čari Genocidizma: možete biti genocidni, a i dalje biti Genocidist.
Dnevnik.ba