Krajem ožujka ovaj je portal objavio (moju) kolumnu Domovina je teško pitanje. I, dakako, nakon što je Kolinda Grabar Kitarović nedavno kazala kako Hrvati u Bosni i Hercegovini nisu manjina te da je ona njima druga domovina, sjetio sam se toga uratka. A memoriju mi je dodatno osvježila i reakcija nekih redakcija koje su predsjednika HKD Napredak prof. dr. Franju Topića propitivali: Koja je njemu prva domovina?! Baš kao da svojim djelom četvrt stoljeća u ovoj zemlji ustrajno ne odgovara na to pitanje. I osobno i kao predsjednik najvažnijeg hrvatskog kulturnog društva. No, možda je pitanje bilo, zapravo, retoričko...
Malo je zato retoričkog bilo u pismu koje je portalu Dnevnik.ba, kao reakciju na moje „propitivanje domovine“, uputio jedan (vjerni) čitatelj. Zapravo, ima nešto malo na početku – gdje se (kao) pita: „Čini li se meni da navedeni novinar čezne za zajedničkim – građanskim životom u (BiH) a od Hrvata koji žive u hrvatskim sredinama bivše HRHB očekuje više senzibiliteta prema Hrvatima koji žive tamo gdje su izrazita manjina, a gdje (Banja Luka i Sarajevo) biskup i nadbiskup uporno stoluju?!“
Naše gore list
Čitatelju je, osim, eto, moje „čežnje“, zasmetalo i to što je kardinal Puljić u Mostaru na sjednici Biskupske konferencije, uz ino, poručio kako prepuštamo da mali broj ljudi odlučuje o našoj sudbini a veći dio je promatrač ili navijači. Što je bilo dovoljno da zaključi: „Narod sa prostora bivše HRHB ne vjeruje ni Komarici ni Puljiću ni Topićevim stipendijama, ni Vričkovim hvalospjevima domovini...“
Eh, sad, možda uopće ne bih pridavao naročit značaj tome pismu da ga nije napisao gospodin iz Livna. Upravo u vrijeme kada je taj Livnjak presavio tabak i udario po nama koji „uporno“ ostajemo tamo gdje smo se, eto, rodili (A, rekao bi Andrić, negdje se ipak moraš roditi), jedan je dnevni list objavio podatke Unije za održivi povratak i integracije BiH. U izvješću se kaže kako je situacija naročito kritična na području Hercegbosanske županije, a naročito, kaže se, u Livnu, gdje je u promatranom razdoblju od polovice 2013. do kraja 2014. iselilo 1500 osoba te isto toliko u Tomislavgradu... a glede Zapadnohercegovačke županije spominje se Ljubuški iz kojega je iselilo 300 osoba. Riječ je, eto, o „narodu sa prostora bivše HRHB“.
No, osim ove moje (intimne) prepiske, Livno se nametnulo i ovih dana kada je Senat Sveučilišta u Zagrebu dodijelio počasni doktorat članu Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda Draganu Čoviću. Mediji su zabilježili kako „senatori“, što je inače njihova navada, nisu pljeskom dočekali Čovićevu promociju. Bili su, dakle, suzdržani, a i pri glasovanju 12 njih se također suzdržalo, a pet ih je bilo – protiv. Ipak, najveću pozornost izazvala je profesorica Đurđica Čilić koja je i obrazložila zašto je protiv. Riječ je, inače, o našem gore listu. I to baš iz – Livna!
Autogol?!
Nije, doduše, nadahnuti govor ove mlade profesorice ništa promijenio na stvari, Čović je postao 99. doctor honoris causa najveće akademske ustanove u Hrvatskoj, toj našoj: prvoj, drugoj, rezervnoj... domovini. Ovisi, eto, od toga tko kako doživljava mjesto rođenja. A što je prije rata maestralno propitivao veliki pjesnik tragične sudbine Duško Trifunović u kultnoj (ne volim tu riječ, ali ne znam bolju!) Što djeca znaju o zavičaju. (Vrijeme je, doduše, pokazal da uglavnom znaju malo. A i Duško je, ostavši bez zavičaja, skončao zlopateći se u Novom Sadu i okolici). Jasno, razni su kronični Čovićevi osporavatelji citirali ili makar parafrazirali dijelove govora nadahnute Livnjanke. Ipak, meni se svidio onaj dio u kojem prof. Čilić napominje kako će se fotografija našega Člana sad naći uz fotografije Nikole Tesle, Lavoslava Ružičke... ali i Vladimira Preloga. Odmah sam se, dakako, sjetio onog moga Livnjaka koji piše kako narod s prostora bivše HRHB ne vjeruje, uz ino, ni Topićevim stipendijama. Prelog je, naime, Napretkov stipendist...
Uz to, vrlo me je, priznajem pošteno, impresioniralo obrazloženje raktora Sveučilišta u Zagrebu Damira Borasa, koji je sugerirajući članovima Senata kako je Čoviću mjesto uz Teslu i Preloga, spomenuo i njegove brojne zasluge. A među inima i to „jer brojne Hrvate koji se iseljavaju iz BiH prioritetno upućuje u Hrvatsku, čime se odjeci depopulacije u Hrvatskoj manje brojčano očituju“.
Ne znam, doduše, slijedom kojega se iseljeničkog vala u Zagreb stigla prof. Čilić, ali iz današnje se perspektive Čovićevo se smanjivanje odjeka depopulacije u našoj prvoj drugoj, rezervnoj... domovini doima kao autogol.
Posljednji dah
Ali, budu li - a sve su neprilike - Borasovi kriteriji i dalje presudni, ne čini mi se uopće nemogućim da 100. jubilarni počasni doktor zagrebačkog Sveučilišta bude Milorad Dodik. I taj je, naime, veselnik brojne Hrvate iz RS-a uputio u Hrvatsku. Prioritetno! Šanse eresovskoga vožda su značajno veće od, primjerice, onih kardinala Vinka Puljića, prof. dr. Franje Topića i biskupa Franje Komarice, koji „uporno“ stoluju izvan teritorije bivše HRHB. I apeliraju da ljudi ostaju na svojim ognjištima. Prioritetno! A budući jedan od njih „dijeli stipendije“, sjetimo se njegova zemljaka i još jednoga Napretkova stipendiste, Ive Andrića. Zapravo, njegovih posljednjih dana u bolesničkom krevetu kako ih je vidjela Žaneta Đukić Perišić u knjizi Pisac i Priča.
„... Jer, bivši bosanski dječak, otisnuvši se davno sa uboge višegradske staze, prošavši velikoga sveta, sada, daleko iznad svih iskušenja na koje ga je život stavljao, daleko izvan svakog zla, kako je pevao Dis, svetao, vanvremen i bestelesan, zna da je to odlazak, nestanak, kraj, a da smrt i nije drugo do to: malo vazduha, svega jedan dobar dah, koji više ne možemo da uhvatimo...
Ili je taj posljednji dah, naprotiv, konačni povratak u zavičaj koji on nikada, zapravo, nije ni napuštao?“.
Dnevnik.ba