Transparenti na kojima su oslikane zastave Herceg Bosne i Katalonije uz poruku “Sretno, mi smo sljedeći”, izazvali su proteklih dana silno zanimanje javnosti. S jedne strane, takav transparent je u dijelu hrvatske javnosti dočekan s odobravanjem, dok je s druge strane u bošnjačkoj javnosti takva poruka shvaćena kao “još jedan dokaz separatističkih težnji” hrvatskoga naroda u BiH.
Iako se na prvi pogled podrška bosanskohercegovačkih Hrvata samostalnosti Katalonije čini logičnom, a pozicija dvaju naroda sličnom, realnost je ipak bitno drugačija.
Naime, bosanskohercegovački Hrvati nikad nisu težili separatizmu u Bosni i Hercegovini. Naprotiv, svaki prijedlog ustavnog uređenja BiH koji su predlagali podrazumijevao je neku vrstu federalnog uređenja jedinstvene i cjelovite države. Hrvati nikad, čak ni tijekom najžešćih ratnih sukoba nisu osporavali državnost Bosne i Hercegovine, a svoju budućnost su i u tim vremenima vidjeli unutar samostalne i neovisne, ali federalno uređene BiH.
Nikad se ne smije zaboraviti da su upravo Hrvati ti koji su bili presudni da se na referendumu izglasuje samostalnost BiH 29. veljače i 1. ožujka 1992. godine. Bosanskohercegovački Hrvati žele izgrađivati BiH, a ne se odcjepljivati.
Hrvatska javnost je, pak, s odobravanjem dočekala postavljanje spomenutih transparenata u znak revolta zbog trenutnog položaj hrvatskoga naroda unutar BiH. Naime, Hrvati su danas na više razina obespravljeni kao narod, a u ogromnom dijelu države su obespravljeni i kao pojedinci, odnosno građani BiH.
Na političkoj ravni, Hrvati nemaju gotovo nikakav utjecaj u Republici Srpskoj i u županijama u kojima su Bošnjaci većina. U županijama u kojima stanuje otprilike podjednak broj Hrvata i Bošnjaka (Srednjobosanska i Hercegovačko-neretvanska) Hrvati se konstantno bore da im se položaj dalje ne narušava; na razini Federacije bošnjačke stranke čine sve što mogu da iz vlasti i institucija istisnu legitimno izabrane hrvatske političke predstavnike (sjetimo se Alijanse i Platforme), na razini Predsjedništva BiH Hrvatima je u dva navrata oteta pozicija člana Predsjedništva (fenomen Komšić).
U takvim okolnostima, u kojima bošnjačka politika svim silama nastoji “istisnuti” Hrvate iz svih političkih i društvenih institucija, sasvim je razumljivo da hrvatska javnost pozdravlja tuđa nastojanja za političkom emancipacijom.
I dok Hrvati predlažu federalistički pristup uređenju unutarnjih odnosa u BiH, prema kojima bi se tri naroda organizirala po načelima konsocijacije (paritet, konsenzus, rotacija), Bošnjaci traže unitarno uređenu državu u kojoj najbrojniji narod vodi glavnu riječ, a Srbi su zapravo ti koji otvoreno zagovaraju separatizam.
Ako se malo bolje sagledaju stvari, vidjet ćemo kako dodirne točke postoje upravo između srpske politike i Katalonije. Republika Srpska, slično kao i Katalonija, prijeti organizirati referendum o samostalnosti te naposljetku jednostrano proglasiti secesiju.
Hrvatska pozicija se nalazi između dva ekstrema - unitarizma i separatizma, koji podjednako prijete uništiti BiH i koji se međusobno hrane. Hrvatski srednji pristup – federalizam, podrazumijeva ravnomjernu podjelu vlasti između tri konstitutivna naroda, niti jedan narod ne bi smio biti preglasan, o ključnim pitanjima odluke bi se donosile konsenzusom. I najvažnije, svaki konstitutivni narod, i ostali, sam bi mogao izabrati (i smijeniti) svoje političke predstavnike.
Takav pristup za sada je neprihvatljiv političkom Sarajevu koje sve više potiskuje Hrvate iz entitetskih institucija te ih time gura u autonomiju. Naime, ako Sarajevo nastavi institucionalno i politički obespravljivati Hrvate, to ne znači da će hrvatsko pitanje nestati. Naprotiv, u tom slučaju će bh. Hrvati biti prisiljeni krenuti putem traženja sve veće autonomije. Jer što manje bude konsocijacije i zajedničke uprave, to će više biti zahtjeva za autonomijom i samoupravom. Ukoliko političko Sarajevo i bošnjačke elite i to budu osporavali i negirali, sami će ispisati katalonski scenarij, u prvom redu u RS-u, a posljedično i među Hrvatima. Vrijeme je da im se to otvoreno kaže.
Dnevnik.ba