Je li vrijeme da strani suci odu iz Ustavnog suda, zašto već dvadeset godina nema Zakona o Ustavnom sudu, kako će Sud djelovati u ovim izvanrednim okolnostima i što uopće može Ministarstvo pravde učiniti, te zašto je blokirano imenovanje Marina Vukoje, odgovara za Dnevnik.ba Davor Bunoza (HDZ BiH), ministar pravde u Vijeću ministara BiH.
Hoće li Ustavni sud BiH moći raditi u ovakvom sastavu kada nema sudaca iz Republike Srpske?
Od devet sudaca, trenutačno u Ustavnom sudu BiH nedostaju tri suca i to dva koje bira Narodna skupština RS-a i jedan sudac kojeg bira Zastupnički dom FBiH. Formalno-pravno Ustavni sud BiH, sukladno odredbama Ustava BiH, ima potreban kvorum za rad jer je dovoljno pet sudaca da se održi sjednica. No, to nije dobro iz više razloga.
Prvi: Ustavni sud je sastavljen od sudaca iz Federacije BiH i Republike Srpske, te tri međunarodna, dok se drugačije ne odluči o njihovom statusu. U konkretnoj situaciji nemamo ni jednog suca iz Republike Srpske.
Drugi, prema pravilima postupka pred Ustavnim sudom sve odluke se donose većinom od ukupnog broja tj. s pet glasova. Ako imate šest ili pet sudaca onda imate problem i kod donošenja odluka ako jedan ili dva suca imaju drugačije stajalište od drugih. Tada nemate odluke. Izuzetno se može koristiti tzv. „zlatni glas“ predsjednice/ka. No što ćemo ako je glas predsjednika/ce u onom broju koji je u manjini!?
Smatram da se što prije moraju popuniti sva upražnjena mjesta u Ustavnom sudu BiH, i tako omogućiti ovoj izuzetno važnoj instituciji normalan rad.
Ministarstvo na čijem ste čelu ima zadatak Vijeću ministara BiH i Parlamentu BiH predložiti propise o Ustavnom sudu BiH. Jeste li do sada učinili nešto po tom pitanju?
Jedan od prioriteta koji Bosna i Hercegovina mora ispuniti na putu k EU upravo reforma Ustavnog suda BiH, provođenje odluka Ustavnog suda BiH, ali i reguliranje statusa međunarodnih sudaca. Sam Ustav BiH u članku VI.1.d) propisuje mogućnost da Parlamentarna skupština BiH, nakon isteka pet godina od prvog imenovanja međunarodnih sudaca, a to je dakle od 2002. godine, jer je prvi saziv konstituiran u svibnju 1997. godine, ima pravo propisati drugačiji način izbora međunarodnih sudaca u Ustavnom sudu BiH koje bira predsjednik Europskog suda za ljudska prava.
Dakle, više od 21 godinu BiH nije pokrenula rješavanje ovog pitanje. Međutim, sad se radi o jednom od prioriteta koje BiH mora učiniti na svom putu k EU. Mi smo u Ministarstvu pravde BiH organizirali nekoliko sastanka s renomiranim stručnjacima za Ustavno pravo s ciljem izrade propisa koji bi se odnosili na Ustavni sud BiH. Nažalost, još uvijek ne postoji dogovor koji bi bio dovoljan da sačinimo nacrt zakonskog propisa o statusu međunarodnih sudaca, odnosno o prestanku mandata međunarodnih sudaca koji bi se zamijenili domaćim sucima, a da bi taj propis dobio podršku u Parlamentarnoj skupštini BiH.
Što je zapravo sporno glede reforme Ustavnog suda BiH, osobito statusa međunarodnih sudaca u toj instituciji?
Sporan je trenutak od kada bi Ustavni sud BiH trebao biti popunjen samo domaćim sucima, kao i na koji način da se donese propis, je li izmjenom Ustava za što je potrebna dvotrećinska podrška u Parlamentarnoj skupštini BiH ili je to moguće uraditi donošenjem Zakona o prestanku mandata međunarodnih sudaca. Pitanje koje nije sporno, a to je, ako BiH želi biti dio obitelji EU, mora imati Ustavni sud BiH popunjen domaćim pravnim stručnjacima.
U Europi postoje četiri kneževine -„države“: Monaco, Liechtenstein, San Marino i Andora, koje imaju međunarodne suce. To su države/kneževine s vrlo malim brojem stanovnika, koje nemaju dovoljno vlastitog kadra i koje imaju poseban međunarodnopravni status.
Mislim da se Bosna i Hercegovina ne može s njima porediti. Naglašavam, da prema neslužbenoj statistici koju sam dobio, preko 99% odluka koje je donio Ustavni sud u razdoblju od 1. 1. 2010. g. do 31. 12. 2021. g., dakle u dvanaest godina, donijeli su zapravo domaći suci u Ustavnom sudu BiH. Svakako da međunarodni suci sudjeluju u donošenju važnih odluka za BiH.
Međutim, treba ukazati da je cijeli Daytonski sporazum, dakle svi njegovi aneksi, negdje više a negdje manje, predviđao sudjelovanje međunarodnih predstavnika u institucijama BiH, kao npr.: u policiji (IPTF), vojsci, Privremenom izbornom povjerenstvu po Aneksu 3, Centralnoj banci, Sudu BiH, Tužiteljstvu BiH, itd. i da ih više nema nigdje osim u Ustavnom sudu BiH. To znači da je sudjelovanje međunarodnih predstavnika temporalnog karaktera i sve te institucije sada rade isključivo s domaćim kadrovima. Jasno je i da i Ustavni sud BiH treba krenuti istim putem. Za takvo nešto potrebna je politička volja, jer je prošlo više od 21 godine od kada smo trebali pitanje međunarodnih sudaca riješiti.
Jesu li kritike prema kandidatu Marinu Vukoji, koji je inače bio i prvorangirani kandidat, opravdane? Je li potrebno pravosudno iskustvo za suca Ustavnog suda BiH?
Jedini uvjet kojeg propisuje Ustav BiH za suca Ustavnog suda BiH jeste da mora biti istaknuti pravnik visokog moralnog ugleda. Dakle, nema posebnih uvjeta. S formalno-pravnog stajališta ne traži se ni položen pravosudni ispit ili prethodni rad u pravosuđu o čemu se u javnosti vodi rasprava. To je donekle i razumljivo jer Ustavni sud BIH ne spada u klasično „pravosuđe“.
Prema mojim saznanjima, od 30 dosadašnjih sudaca Ustavnog suda BiH koji su obnašali ili sada obnašaju ovu dužnost, njih 16 nije imalo/nema položen pravosudni ispit, uključujući i domaće i međunarodne suce, a samo je 12 njih radilo u redovnom pravosuđu, u širem poimanju „pravosuđa“ (sud, tužiteljstvo ili odvjetništvo). Odgovor je više nego jasan, potkrijepljen činjenicama, dakle, nije potrebno pravosudno iskustvo, pa čak i većina dosadašnjih sudaca Ustavnog suda BiH nije imalo pravosudno iskustvo.
Može li problem zakona i propisa o Ustavnom sudu BiH zaustaviti donošenje drugih zakona u Vijeću ministara koji su potrebni za otvaranja pristupnih pregovora?
Dosadašnja praksa u Vijeću ministara BiH je bila da svaki zakon koji usvajamo na Vijeću donosimo konsenzusom, iako se možemo preglasavati, ali to znači da su male šanse da bi takav zakon dobio potporu u parlamentarnoj proceduri.
Smatram kako nije dobro da se donošenje drugih zakona uvjetuje donošenjem propisa o Ustavnom sudu BiH. Svi prioritetni zakoni koje je potrebno donijeti da bi otvorili pregovore s EU su, prije svega, potrebni zbog svih nas koji živimo u BiH i nema razloga da zakone koje možemo donijeti konsenzusom, kojima bi olakšali život svima u BiH, stopiramo zbog drugih zakona oko kojih trenutačno ne postoji konsenzus. Moram naglasiti da radne skupine funkcioniraju, rade na svim propisima i nadam se da ćemo u 2024. godini nastaviti s usvajanjem novih reformskih zakona.